Moj internet dnevnik
Trudnoća, bebe, djeca
Moja beba
Moja sreca
Arhiva
« » tra 2012
Podijeli s prijateljima
Najbolji posao na internetu
Blog - travanj 2012
petak, travanj 27, 2012
Jedno od najčešćih pitanja koje budući roditelji postavljaju doktoru u toku ultrazvučnog pregleda trudnice, jeste - koji je pol deteta?

beba 

Mada je ovo, naizgled naivno, neizbežno pitanje roditelja, iza njega se ponekad kriju ozbiljni problemi za doktora koji radi ultrazvučni pregled. Nepotrebno je naglašavati frustraciju roditelja kod pogrešnog određivanja pola. Zbog toga mnogi doktori izbegavaju odgovor, čak i kada je trudnoća znatno uznapredovala.

 

Utvrđivanje pola sa stanovišta medicine je veoma važno. Jer, neke bolesti se vezuju isključivo za jedan pol. Međutim, postoje i stanja neodređenog pola, takozvanih nejasnih genitalija - ambiguous, mada se to retko dešava.

 

U toj situaciji, postoji hromozomski XY - muški pol, a izgled spoljnih genitalija mnogo više odgovara ženskom polu. Odnosno, postoji podeljen skrotum bez testisa (skrotumi su kožne kesice u kojima su smešteni testisi), mikropenis spušten na dole, sa otvorom mokraćnog kanala sa donje strane penisa.

 

Pritom nema dokaza za postojanje unutrašnjih ženskih organa. U toku pregleda ultrazvukom, ovakve spoljne genitalije mnogo više odgovaraju izgledu genitalija kod ženskog pola nego muškog.

 

Sa druge strane, poznato je da kod bolesti nadbubrega ploda može da dođe do izrazitog uvećanja klitorisa i otečenih stidnih usana - labija, uz naznaku postojanja unutrašnjih ženskih polnih organa. Nažalost, takvo stanje može da podseća na muški pol ili, čak, na stanje neodređenog pola.

 

Obe situacije, ako nisu uočene u toku ultrazvučnog praćenja trudnoće, nakon rađanja deteta predstavljaju veliko iznenađenje i brigu budućih roditelja, kao i dokaz neadekvatne procene lekara koji je ultrazvukom pratio trudnoću.

 

U kom mesecu je moguće odrediti pol

 

Formiranje spoljnih polnih organa ploda nastaje u prvom trimestru. Pol deteta veoma pouzdano može da se odredi ultrazvukom, od 12. do 14. nedelje trudnoće.

 

U toku ultrazvučnog pregleda, formirana struktura budućeg penisa je okrenuta okomito, na uzdužnu osovinu ploda, dok je klitoris uporedo položen. Takođe, i na poprečnim presecima se jasno razlikuju ovi organi.

 

U daljem praćenju trudnoće (2. i 3. trimestru), potrebno je proveravanje porasta penisa i registrovanje testisa u skrotumima, kao i registrovanje unutrašnjih organa devojčica, to jest uterusa (materice).

 

Potiskivanje zida mokraćne bešike od strane materice je ultrazvučni marker u proceni pola deteta, kao i veličina distance između debelog creva i mokraćne bešike.

 

Nažalost, dešava se, mada retko, da u drugoj polovini trudnoće ne dolazi do adekvatnog porasta i izgleda spoljnih organa ploda. Zbog toga raste sumnja na stanje neodređenog pola, a samim tim i obaveza doktora da tačno proceni pol deteta.

 

Kriterijumi u dvodimenzionalnoj ultrazvučnoj tehnici već dugo postoje. Otkrivanje takozvanog Tulipan znaka i nedovoljna distanca između debelog creva, odnosno rektuma i mokraćne bešike, ukazuje na stanje neodređenog pola.

 

Kod takvog ploda postoji predvojen skrotum - bifidum skrotum, mikropenis i nepravilna pozicija otvora izvodnog mokraćnog kanala (hipospadija).

 

Koji ultrazvučni aparat je najprecizniji

 

Bilo je logično da će trodimenzionalna i četvorodimenzionalna ultrazvučna tehnika tu očiglednu nepravilnost lako da razlikuje od ženskog pola sa otečenim labijama.

 

Nažalost, prvi ohrabrujući rezultati sa početka ove decenije, objavljeni u medicinskoj literaturi, promenjeni su novijim izveštajima koji ukazuju na nemogućnost prikazivanja te anomalije uz pomoć pomenute tehnike.

 

Naime, u multiplanarnoj analizi, to jest slikama u dve ravni, dobijaju se znaci koji ionako mogu da se registruju u toku ultrazvučnog dvodimenzionalnog pregleda.

 

Međutim, sumnja na stanje neodređenog pola ploda nije mogla da bude potvrđena na završnom, takozvanom rendering modu, gde se virtuelno prikazuju spoljne genitalije.

 

Na taj način, ova tehnika za sada ne može da potvrdi sumnju na postojanje stanja neodređenog pola ploda, na šta se posumnjalo na standardnom ultrazvučnom pregledu.

 

Čak je zaključeno da su postojeći sonomorfološki markeri, dobijeni u toku dvodimenzionalne sonografije, dovoljni za otkrivanje nejasnih (ambiguous) genitalija kod ploda.

 

(MONDO/Yumama)

mojabebica @ 07:40 |Isključeno | Komentari: 0
POLICA PRIVATNOSTI  (Privacy Policy)

Privatnost

Zaštita vaših osobnih podataka nam je bitna.

 

Osobne informacije

 

Definicija “osobnih informacija” u kontekstu ove izjave o zaštiti osobnih podataka se odnosi na sve informacije koje navedete, a koje mogu biti dio ili vas cjelokupni identitet. Mi ćemo prikupiti samo one osobne informacije koje nam vi odlučite dati, poput e-mail adresa. Necemo prodati niti jednu informaciju dobivenu od strane naših posjetitelja.

 

Osobne informacije koje nam ustupite koristimo samo u njihove dotične svrhe. Ne dijelimo osobne informacije s web stranicama trećih strana, organizacijama ili osobama, bez vašeg odobrenja, osim ako:

 

1. Je nužno pruziti vam traženu uslugu;

 

2. Je to zakonski odobreno ili to zakon zahtjeva;

 

3. Ili ako se koriste za prevenciju ili smanjenje ozbiljnih i neposrednih opasnosti za zdravlje same stranke.

 

Zakonsko odbijanje odogovornosti

 

Zadržavamo pravo otkrivanja vaših osobnih podataka ako to zahtjeva zakon i kada vjerujemo da je njihovo otkrivanje nužno za zastitu nasih prava i/ili je u skladu sa sudskim postupkom, sudskim nalogom ili sudskim procesom na nšsoj web stranici.

 

Sakupljanje informacija

 

Kao sto je to slučaj na vecini web stranica, odredene informacije sakupljamo automatski i pohranjujemo ih u log datotekama. Te informacije ukljucuju IP adrese, tip pretrazivanja, internet service provider (ISP), referentne/izlazne stranice, operativni sustav, datum/vremenski biljeg i click stream podatke. Dotične prikupljene informacije će se koristiti za istrazivanje, analizu i procjenu trendova i sadržaja na web stranicama, u svrhu poboljšanja usluga za nase korisnike. Promet web stranice, koji se ne identificira po osobi, se koristi u našoj bazi podataka. Možemo koristiti vašu IP adresu za pomoć u dijagnozi i administraciji naših aktivnosti na web stranici. Također je možemo koristiti pri sakupljanje demografskih podataka. Povremeno, mi i druge web stranice možemo koristiti cookies.

 

Cookies

 

Cookie je mala tekstualna datoteka koja se pohranjuje na računalu naseg korisnika u svrhe čuvanja zabiljezenih podataka. Mi na ovoj stranici koristimo cookies. Informacije koje pohranjujemo u cookies ne povezujemo s osobnim podacima koje unosite dok ste na našoj stranici. Ako odbijete cookies, i dalje mozete koristiti nasu stranicu, ali ce koristenje nekih podrucja nase stranice biti ograničeno.

 

Neki naši poslovni partneri koriste cookies na nasoj stranici. Mi nemamo pristup niti mozemo kontrolirati te cookies. Ova izjava o privatnosti pokriva upotrebu cookies samo do strane web stranice i ne pokriva upotrebu cookies od strane oglašivača.

 

Naše web stranice sadrze linkove na druge stranice koje nisu u nasem vlasništvu niti ih mi kontroliramo. Imajte na umu da nismo odgovorni za zastitu privatnosti takvih drugih stranica.

 

Google Adsense oglasi i DoubleClick DART Cookie

 

Google, kao pružatelj usluge prikazivanja oglasa trećih strana na našim stranicama, koristi cookies kako bi plasirao i prikazivao oglase na našim stranicama. Korištenje DART cookies od strane Google-a omogućuje da se oglasi prikazuju posjetiteljima na bazi njihovog posjeta, pretraživanja i posjeta drugim web stranicama na internetu. Ukoliko želite isključiti DART cookies možete posjetiti Google oglašivačku policu privatnosti na http://www.google.com/privacy_ads.html . Praćenje posjetitelja kroz DART cookie mehanizme uređeno je Google-ovom vlastitom Policom privatnosti. I drugi oglašivači  mogu koristiti cookies kako bi pratili aktivnost posjetitelja na našim stranicama kako bi mjerili rezultate i efikasnost oglašavanja i to je uređeno njihovim Policama privatnosti. Mi nemamo kontrolu nad tim Policama drugih oglašivača kao niti nad njihovim “kolačićima”.

 

Promjena izjave o privatnosti kupca na Internetu

 

S vremena na vrijeme možemo revidirati izjavu o zastiti privatnosti ukoliko mijenjamo materijale te izjave, o tome cemo vas obavijestiti ovdje, ili putem e-maila, ili porukom na nasoj početnoj stranici. Molimo vas da povremeno provjerite je li sto ažurirano.

 

UVJETI KORIŠTENJA

 

Dobrodošli na našu web stranicu. Ako nastavite pretraživati i koristiti ovu web stranicu slažete se da ćete se pridržavati i biti obvezani sljedećim uvjetima korištenja, koji zajedno s nasom izjavom o zaštiti osobnih podataka uređuju nas odnos s vama s obzirom na ovu web stranicu.

 

Pojam ‘nas’ ili ‘mi’ se odnosi na vlasnika web stranice. Pojam ‘vi’ se odnosi na korisnika ili osobu koja pregledava web stranicu.

 

Upotreba ove web stranice je podlozna sljedecim uvjetima korištenja:

 

•           Sadržaj ovih web stranica je samo za vasu opcu informaciju i upotrebu. Može se mijenjati bez prethodne obavijesti.

 

•           Ni mi niti bilo koja treća strana ne dajemo jamstvo niti garanciju za točnost, ažurnost, izvedbu, potpunost ili prikladnost informacija i materijala pronađenih ili ponudenih na ovoj web stranice u bilo koje svrhe. Svjesni ste da takve informacije i materijali mogu sadrzavati netočnosti ili greške i izricito se odričemo dogovornosti za sve takve netočnosti ili greške u najvećoj mogućoj mjeri dopuštenoj zakonom.

 

•           Vasa upotreba informacija ili materijala na ovoj web stranici je iskljucivo na vas osobni rizik, za koji mi necemo biti odgovorni. Vasa je dogovornost da osigurate da proizvodi, usluge ili informacije dostupne na ovoj web stranici odgovaraju vašim specificnim zahtjevima. Također, ova stranica sadrži i linkove do drugih, tuđih web stranica za čiji sadržaj, točnost i informacije mi nismo odgovorni!

 

•           Neovlaštena upotreba ove web stranice moze prouzrociti odštetni zahtjev i/ili krivični prekršaj.

 

•           Ova web stranica uključuje linkove na druge web stranice. Zadržavamo pravo zarade provizije svih web stranica ili proizvoda koji su povezani s našom web stranicom i za koje smo mi affiliate marketeri. Ova stranica sadrži affiliate linkove.

 

Svi logotipovi, zaštićeni znakovi i imena navedeni na ovim stranicama zadržavaju sva prava svojih vlasnika.

 

mojabebica @ 07:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Dolazak nove bebe u porodicu može biti buran događaj. Poznato je da starije dijete obično zna tražiti bracu ili seku, i da budu jako uzbuđeni i nestrpljivi, ali kada se to desi, uzbuđenje se zamijeni sa nervozom, neprijateljstvom i regresijom.

 

Ukoliko pomognete svom starijem djetetu da nađe svoje mjesto u proširenoj, dinamičnoj porodici, prinova može proći glatko.

 

Razmotrite razliku u godinama

 

Kada želite pripremiti svoje dijete na dolazak nove bebe važno je da uzmete u obzir razliku u godinama, kako biste se i vi mogli pripremiti na moguće reakcije vašeg djeteta. Uobičajena razlika u godinama u zapadnoj kulturi je 2-4 godine.

 

Prema dr.Lawrence Kutneru, američkom dječijem psihologu, to je obično doba u kojem se djeca po prvi put odvajaju od roditelja i iz tog razloga lako može doći do pojave nekih regresija. Mokrenje u gaćice, cuclanje prsta i neke već prevaziđene radnje, mogu se ponovo javiti nakon rođenja nove bebe. Veoma mala djeca mogu se lako prilagoditi, ali mogu biti zahtjevniji po pitanju vremena provedenog sa roditeljima. Dok će starijoj djeci trebati više vremena da se prilagode na situaciju i da prihvate svoju novu ulogu u porodici. Objašnjavanje stvari koje vaše četvorogodišnje dijete može da uradi, a tek rođena beba ne, može pomoći da ne dođe do regresije. Kod mlađe djece je lakše samo igorisati znakove regresije i oni će proći kako dijete odrasta; obraćanje pažnje može samo regresiju produžiti.

 

 

Uključite starije dijete što je više moguće

 

Starije dijete može tražiti smisao svoje uloge u porodici, pogotovo ukoliko je bilo najmlađe ili jedino prije rođenja bebe. Najmlađe dijete se može početi pitati je li nova beba tu da njega zamijeni, pogotovo ukoliko beba naslijeđuje sve njegove stvari i krevetac, pa i igračke. Uključivanje starijeg djeteta u vaše planove za novu bebu može dugo potrajati do perioda dok se ono ne osjeti sigurnim u svoju ulogu u porodici. Mlađa djeca obično uživaju da pomažu roditeljima i da im udovoljavaju. Pitajte svoje dijete šta misli koju posteljinu ili odjeću trebate odabrati za bebu. Starije dijete možete pitati da vam kaže koja mu se imena sviđaju da dadnete novoj bebi. Ovo naravno ne znači da morate prihvatiti ime koje vam ono predloži, već da uzmete u obzir i njegovo mišljenje kao i njegova osjećanja i da mu pomognete na taj način da pronađe svoje mjesto u porodici. Kada se beba rodi starijem djetetu možete dati neke sitne zadatke da se osjeća korisnim i uključenim u novim porodičnim dešavanjima. Npr. možete ga pitati da odabere igračke koje bi se novoj bebi svidjele. Ovo ne znači da vaše starije dijete treba postati rob novoj bebi, već samo da iskoristite prirodnu djetetovu želju da pomogne.

 

 

Provodite dosta vremena jedan na jedan

 

Trudite se da provodite dosta vremena sa djetetom i prije i nakon rođenja bebe. Istaknite stvari koje starije dijete može da uradi, a beba ne. Npr. bebe ne mogu gledati crtane filmove, jer bi plakale cijelo vrijeme, ali oni mogu. Bebe ne mogu ići s mamom na plivanje ili voziti biciklo. Ovo može pomoći da starije dijete osjeti da ga roditelji idalje cijene i vole. Djeca koja pokazuju znakove regresije, mogu se osjećati sigurnijim kada shvate koje sve stvari mogu raditi jer su stariji.

 

Što više stvari napravite da pripremite svoje dijete na dolazak bebe to će i sami događaj biti lakši. Starija djeca će tražiti odgovore od svojih roditelja kako da se ponašaju, da bi mogli da odrede svoju ulogu starijeg brata ili sestre. Također budite strpljivi, može proći i nekoliko sedmica dok vaše dijete ne prihvati bebu i svoje novo mjesto u porodici. Vremenom će zaboraviti kako je bilo dok su bili sami i neće nikada poželjeti da to bude drugačije.

 

 domaci.de

 

 

 

mojabebica @ 07:27 |Komentiraj | Komentari: 0
Novorođenčetu nisu potrebne luksuzne, firmirane stvari, niti orman pun garderobe. Ne preterujte, već kupujte samo najneophodnije, a krevetac, nosiljku i kolica pozajmite.

 

Po stopi nataliteta Srbija je na poslednjem mestu u Evropi jer prosečan bračni par ima 0,81 dete. Posebno zabrinjava podatak da se mladi sve kasnije odlučuju za proširenje porodice zbog loše ekonomske situacije i ubeđenja da za bebu treba mnogo novca.

Međutim, ako zanemarimo činjenicu da svaki roditelj za svoje dete želi samo najbolje, kupovina potrepština za novorođenče može da se obavi i bez zapadanja u dužničko ropstvo.

 

KUPUJTE PO SPISKU

Za početak napravite spisak neophodnih stvari, a zatim ga pažljivo razmotrite. Štiklirajte sve što morate da kupite, precrtajte sve što možete da pozajmite od rođaka i prijatelja, ali računajte i na poklone od baka, deka, kumova, tetki, ujni i ostale rodbine. Pre nego što uđete u prvu radnju i ispraznite novčanik ili spržite kreditne kartice, obiđite što više prodavnica i uporedite cene. Samo na osnovnim stvarima uštedećete nekoliko hiljada dinara.

 

SVE ZA MIRAN SAN

Za iznošenje bebe iz porodilišta trebaće vam nosiljka, ali samo tada i nikada više, te je pozajmite. Krevetac se ubraja u najbitnije potrepštine, ali ne mora biti nov. Uzmite ga od rođaka, prijatelja ili komšija koji jedva čekaju da ga se reše. Najpraktičniji je model od drveta, sa stranicom koja se podiže i spušta, i zato potražite baš takav. Ne opterećujte se bojom i ukrasima poput baldahina, to bebi ništa neće značiti.

Dušek pak treba da bude nov, čvrst i kvalitetan, i na njemu ne štedite. Međutim, ukoliko se ipak odlučite za korišćen, temeljno ga usisajte, izluftirajte, prebrišite vlažnim sunđerom i okrenite na suprotnu stranu od one na kojoj je neka beba već spavala.

 

Trebaće vam i jedna-dve posteljine s punjenom ogradom, dva-tri pamučna dušečna čaršafa i mušema. Za pokrivanje bebe dovoljan je deblji peškir ili tanje pamučno ćebe, i zato ne kupujte posteljine s jorganima i jastucima.

 

ČISTOĆA NA PRVOM MESTU

Za kupanje spremite plastičnu kadicu, bokal za polivanje, neutralni šampon, termometar za vodu i mekani peškir s kapuljačom. Ako ste nesigurni, obavezno kupite kupka, metalni ram s frotirskom navlakom, na kojem će beba ležati za vreme kupanja.

Pelene za jednokratnu upotrebu birajte prema bebinoj težini, a za početak kupite veliko pakovanje jer je ekonomičnije. Osim toga, trebaće vam 30 tetra (četvrtastih platnenih) i 15 švedskih (trouglastih) pelena, pet benkica odgovarajuće veličine, troje zeka, tri bodija, tri para čarapa broj 00, dve kape i osnovna kozmetika – „pavlovićeva mast“, vlažne maramice, štapići za uši, sapun, makazice za nokte, češalj i četka.

Odeća za novorođenčad nosi oznake od 50 do 62, a kupuje se prema bebinoj porođajnoj dužini. Za mališana dugog 52 cm kupujte stvari dužine 56. I ne zaboravite – sve stvari za bebu treba da budu oprane i ispeglane pre nego što stignete iz porodilišta.

 

I KOLICA RASTU

Kolica spadaju u najskuplje stavke i zato ne treba da žurite sa kupovinom. Ponuda je bolja nego ikada, a cene različite i zavise od proizvođača i dodatne opreme. Najnoviji modeli sa tri ili četiri točka „rastu“ s detetom jer imaju dodatak koji se koristi i kao deo kolica i kao nosiljka, ali i kao sedište za auto. Kada ga skinete, dobićete klasična tropoložajna kolica. Naravno, cena odgovara kvalitetu, pa se spremite da izdvojite pozamašan iznos.

Ukoliko ste pak odlučili da prištedite, pozajmite kolica od rođaka ili prijatelja ili kupite polovna. Bebi to neće smetati.

 

 

Šta kažu bake:

 

- Opremu i odeću za novorođenče ne kupujte unapred. Pred kraj trudnoće obiđite prodavnice, napravite spisak, a kupovinu prepustite suprugu ili mami.

- Pelene i bebinu odeću ne sušite preko noći na terasi ili u dvorištu.

-Kad bebi izbije prvi zub, kupite joj belu majicu ili čarape.

 

 

3 SPISKA

 

Obavezno kupite:

U apoteci kupite neutralni šampon za bebe, sapun, „pavlovićevu mast“, štapiće za uši, vlažne maramice, bočicu „povidon joda“, fiziološki rastvor, pet sterilnih kompresa dimenzija 5x5 cm i papirni flaster za previjanje pupka, četku i češalj, makazice za nokte i toplomer za bebe. U kući bi trebalo da imate i dve staklene flašice, od 120 i 250 ml, rezervnu cuclu za flašice, četku za pranje flašica i cucli, stalak za sušenje flašica, lažu, lančić i kutijicu za lažu, termos za flašice, a za svaki slučaj i kutiju adaptiranog mleka.

 

Može, a ne mora:

Komoda s fiokama i pultom za prepovijanje spada u praktične komade nameštaja, ali bez nje se može. Ako beba ima duge nokte, pa se bojite da ne izgrebe lice, stavite joj pamučne rukavice. Biće vam dovoljan jedan par. Portile su lepe i jeftine i slobodno kupite jednu-dve. Mleko i ulje za telo nisu neophodni, ali to ne znači da ne treba da kupite jednu bočicu.

 

Tražite, ako vas pitaju:

Najbližim prijateljima i rođacima, koji obično pitaju šta da kupe novorođenčetu, slobodno recite šta vam treba. Ako ste kupili sve neophodne stvari, tražite im praktični jastuk za dojenje, grejač ili sterilizator za flašice, bebi-alarm ili muzičku vrtešku za krevetac. Onima koji su odlučili da bebi poklone odeću, recite da kupuju garderobu dva broja veću.

 

(Blic) 

mojabebica @ 07:21 |Isključeno | Komentari: 0
Flaširana ili vodovodska voda? Roditelji su često u dilemi prilikom izbora vode za bebu.

 

Bebi se može dati prokuvana, nezaslađena vodovodska voda i prokuvana flaširana negazirana niskomineralna voda.

 

Izvorska i bunarska voda moraju da budu pregledane pre upotrebe - bakteriološki i hemijski, i tek nakon pribavljanja pozitivnog mišljenja stručnjaka mogu da se daju odojčetu.

 

Specijalna voda, namenjena pripremanju mlečnih formula, skoro je demineralizovana, pa nije pogodna za piće u dužem vremenskom periodu, mada je zgodna u toku putovanja koje ne traje duže od nekoliko sati. Može da se koristi neprokuvana - iz tek otvorene kutije, a ostatak se prokuvava i drži u frižideru najduže tri dana, ili prema uputstvu proizvođača.

 

Kada je voda bakteriološki ispravna?

 

- Prokuvavanje: Da bi voda bila bakteriološki ispravna, treba da ključa bar jedan minut na temperaturi od 100 stepeni. Izuzetak su vanredni uslovi, u kojima postoji veći rizik od kontaminacije (elementarne nepogode, ratovi i slično), kada dužina ključanja vode ne treba da bude ispod 30 minuta.

 

Pošto je prokuvana voda bljutava zbog gubitka kiseonika, češće se daje u vidu čajeva. Mada bi, zbog sadržaja šećera u njima, bilo bolje da se daje čista voda, koju je moguće obogatiti kiseonikom - brzim presipanjem iz suda u sud, pri čemu se stvaraju mehurići vazduha.

 

- Vodu je moguće dezinfikovati i hlorisanjem, kao i filtriranjem. Mali kućni filteri, na bazi aktivnog uglja, otklanjaju samo organske elemente, i moraju da se često menjaju. Vodu dobijenu ovakvim filtriranjem ipak treba prokuvati. Kao, uostalom, i vodovodsku, ako se daje bebi.

 

Da li je bebama bolje davati flaširanu vodu?

 

Nije ni bolje, ni gore. Jedina flaširana voda koja sme da se da odojčetu - bilo da pije, bilo da se sa njom pravi mlečna formula, jeste niskomineralna negazirana voda.

 

S obzirom da za bebe do tri - četiri meseca nije dovoljno pouzdana u bakteriološkom smislu, treba je prokuvati jedan minut. Tako prokuvana voda može da stoji u frižideru najviše tri dana.

 

Starijoj odojčadi se može dati i neprokuvana flaširana voda iz tek otvorene boce, ukoliko postoji garancija proizvođača da je bakteriološki ispravna. Vodu iz načete flaše treba jednom prokuvati.

 

(MONDO/Yumama)

 

 

mojabebica @ 07:18 |Isključeno | Komentari: 0
Mlade roditelje štucanje brine, pa ponekad broje koliko puta je beba štucnula. Ipak, razloga za brigu nema jer se radi o normalnoj i prolaznoj pojavi.

 

 

Štucanje je prolazna pojava, veoma česta kod novorođenih beba, a javlja se kao posledica kontrakcija dijafragme. Zapravo, između jednjaka i želuca se nalazi "ventil" - koji se, u normalnim uslovima, otvara kako bi hrana ušla u želudac, a zatim se potpuno zatvara, da bi se sprečilo vraćanje hrane u jednjak.

 

Kod novorođenčeta, pomenuti ventil je još nezreo i ne obavlja u potpunosti svoj zadatak, pa dolazi do vraćanja mleka iz želuca u jednjak. Na taj način se nadražuje sluznica jednjaka, i ujedno podstiče dijafragma na kontrakcije, a posledica je štucanje. Najčešće je reč o fiziološkoj pojavi, koja ne remeti zdravlje deteta.

 

Mlade roditelje štucanje brine, pa ponekad broje koliko puta je beba štucnula. Neke mame se, čak, sećaju da su im bebe štucale i u stomaku! Kako beba raste, štucanje se smanjuje, a kada dete počne da jede čvrstu hranu, štucanja skoro da i nema.

 

Dobro raspoloženje, apetit i napredak u težini - najsigurniji su znaci da je reč o bezazlenoj i prolaznoj pojavi. U svakom slučaju, kada beba štuca - trebalo bi da podignete uzglavlje na kome leži, tako da glava u odnosu na telo bude više postavljena za oko 30 stepeni. Štucanje bi tada trebalo da prestane. Dobro je napraviti pauzu u hranjenju i podići bebu da podrigne. Takođe, treba kontrolisati da prilikom hranjenja ne guta vazduh.

 

Ne preporučuje se davanje soka od limuna i drugih vrsta tečnosti, niti lupkanje po leđima. Bebi koja štuca, možete da ponudite dojku - da povuče nekoliko puta. Štucanje bi trebalo da prestane.

 

Ukoliko štucanje dugo traje, beba povraća ili izgleda umorno i nezadovoljno - treba zatražiti pomoć pedijatra. Ako uz to i kašlje, ili slabije napreduje u težini, obavezno treba otići kod lekara, i to što pre.

 

(MONDO/Yumama)

mojabebica @ 07:15 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2012
Djeci su prije svega potrebni roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve

kid 

Iz knjige: Odgajam li dobro svoje dijete

 

Vječno je pitanje i uzrok mnogih bračnih svađa: do koje bi granice brižni roditelji trebali popuštati i štititi svoju djecu?

Kako bi se zdravo psihički razvijala, djeci su, uz puno ljubavi i pažnje, potrebne svakodnevne male frustracije iz kojih uče kako svladavati prepreke u životu, kako doći do onoga što žele, kako se utješiti kad nije po njihovu, kako uzeti u obzir druge ljude itd. Ako im to oduzmemo i ako zadovoljavamo trenutačno svaku njihovu potrebu i maksimalno izbjegavamo svaku mogućnost da budu uznemirena i frustrirana, oduzimamo im vrlo dragocjene i vrijedne prilike da nešto nauče.

 

Podređujući sve, pa čak i vlastite potrebe svojoj djeci, može se dogoditi da ih naučimo neke stvari koje nismo željeli - npr. da su uvijek na prvome mjestu i da drugi ljudi nisu važni ili, pak, ako uče od nas kao modela, da je u redu podređivati se drugima i ne zauzeti se za sebe.

Katkad roditelji mogu zaista pretjerati u podređivanju svog života potrebama djece. Neki urede stan poput vrtića, svaka je prostorija igraonica, i sve je prepuno igračaka. Ili predugo dopuste djetetu korištenje bočice, umjesto da je oduzmu do druge godine.

 

Je li moguće da otežavamo razvoj svoje djece očekujući premalo, a davajući previše - previše igračaka, previše im pomažući i miješajući se u to kako će se ponašati. Pri stalnom pokušavanju da ih zaštitimo od nevolja, sputavamo njihovu priliku da se pripreme za svijet odraslih. Ne davajući im određene granice, smanjujemo mogućnosti razvoja ličnosti naše djece. Sve je više roditelja koji ne znaju svojoj djeci reći NE jer se boje da će ih, ako to učine, manje voljeti.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi jesu li danas djeca "razmaženija" nego prije, no u jednom istraživanju na velikom uzorku roditelja, njih čak 60 posto izjavilo je da su njihova djeca prilično razmažena. Mnogi roditelji kažu kako žele otvorenu komunikaciju, a ne diktatorska pravila. Žele svojoj djeci do određene mjere biti prijatelji. Ali katkad ta želja ima visoku cijenu: nemogućnost postavljanja granice kad je dijete treba.

 

Roditelji danas imaju mnogo više prilika razmaziti svoju djecu nego prije. Žene imaju djecu u sve kasnijoj dobi - i to jedno ili dvoje. Prije tridesetak godina rađale su prosječno troje djece. Stoga roditelji mogu posvetiti više pažnje svakom djetetu - i više im priušte.

Oni prosječnih primanja svojoj djeci mogu priuštiti televizor u sobi, vlastitu telefonsku liniju i mobitel. Gledano iz perspektive djeteta, svijet se počinje okretati oko njega. Očekuje od roditelja da mu sve to priskrbi. Još jedan velik problem jest stalna odsutnost roditelja zbog prevelike zaposlenosti i zauzetosti. Roditelji se zbog toga nerijetko osjećaju krivima pa djeca mogu zatražiti što god žele, a roditelji će im to dati kako bi to malo vremena kad su skupa sve bilo savršeno.

 

Jedan očit, ali i težak način da se izbjegne štetna popustljivost, je postavljanje čvrstih granica. Znači dati djeci razumna, ali čvrsta pravila i strukturu te ih se pridržavati. To uključuje i učenje djece prihvatljivim načinima ventiliranja frustracije koju mogu osjećati. Pitanje postavljanja granica općenito se pojavljuje od vremena kad dijete počne puzati, a to može biti jako teška promjena.

Iako se čini teškim, postavljanje granica jedan je od najvećih načina izražavanja roditeljske ljubavi. U užurbanom ritmu u kojem živimo roditelji često popuste jer je to jednostavnije i brže za njih. No, to uzrokuje probleme kasnije. Ako je djetetu jedan dan nešto dopušteno, a onda za to isto drugi dan bude kažnjeno, ono ne zna gdje su granice i dokud može ići. Također, posao roditelja je da nauče djecu biti strpljivom i čekati nagradu.

 

Postoji i fenomen roditeljske ljubavi koji bismo mogli nazvati "uklanjanje svih teškoća". Najprije počinje sa sitnicama. Dijete uči hodati, ali roditelji ga i dalje nose. Hrane ga, iako ono pokazuje želju da to čini samo. Ono što bi mogli učiniti umjesto toga je da, kad dijete pokaže želju za više samostalnosti, ohrabre ga u tome i na taj način grade osjećaj samopouzdanja i vjere u vlastite sposobnosti.

Kako dijete odrasta, važno je dopustiti mu da iskusi posljedice svojih pogrešaka. Današnji roditelji često uvjeravaju svoju djecu da, što god učine, nije pogrešno. Manifestira se, primjerice, tako da brane svoje dijete koje je istuklo nekog u školi ili oštetilo tuđi predmet, odbijajući prihvatiti odgovornost za to. Djeca tako propuštaju priliku da nauče nešto iz određene situacije.

 

Mnogi roditelji pogrešno smatraju da ne mogu biti bliski sa svojim djetetom i istodobno postaviti granice. To nije točno - štoviše, jasne granice i otvorena komunikacija održavaju odnos iskrenim i bliskim.

Kad dijete inzistira na tome da gleda video ili počinje moliti za lizalicu baš prije ručka, zapitajte se što želite da ono nauči iz toga. Želite li da nauči da uvijek može dobiti ono što želi ako to dovoljno uporno traži?

 

Nemojte previdjeti korist od obavljanja svakodnevnih kućanskih poslova. Neki roditelji zaboravljaju da se odgovornost uči. Oni vjeruju da će, kad djeca odrastu, sama od sebe to postati ili da će ih u školi to naučiti. Ali djeca trebaju, prema njihovim sposobnostima u određenoj dobi, malo po malo preuzimati na sebe određenu odgovornost. U suprotnom, mogu početi smatrati da se od njih ništa ne smije tražiti.

 

U mnogo slučajeva očevi i majke zbog vlastite teške prošlosti žele djeci priuštiti sve što sami nisu imali ili ih žele zaštititi od bolnih osjećaja koje su nekad davno sami osjetili na svojoj koži. Tada u biti sami sebi postajemo roditelji kroz našu djecu. Djeca uglavnom osjećaju na svojoj koži kad roditelji ispravljaju vlastitu prošlost.

 

Adolescenti čiji su roditelji previše popustljivi i koji ugađaju svim njihovim željama, u pravilu u školi prolaze loše i češće uzimaju droge i alkohol, za razliku od onih čiji roditelji potiču u njima samostalno i odgovorno ponašanje kao stalne smjernice u odgajanju.

 

Jeste li previše popustljiv roditelj?

 

Neki od znakova u ponašanju djeteta koji vam mogu pomoći da procijenite jeste li previše popustljivi:

 

Dijete plače ili iz bijesa baca stvari dok nešto ne bude po njegovu. Ovakav ispad bijesa je normalan u drugoj ili trećoj godini, ali ne i kad dijete navrši petu ili šestu godinu

Dijete ima problema u zadržavanju prijatelja i igranju s drugom djecom. Djeca kojoj se previše popuštalo imaju teškoće s poštovanjem tuđih osjećaja, zbog čega ih vršnjaci ne prihvaćaju. Kad vaše dijete preraste puzanje, obratite pozornost na to kako dijeli stvari s drugima, kako vraća tuđe stvari, i kako napreduje u drugim socijalnim vještinama.

U vašu kuću jedva mogu stati sve igračke, a ono i dalje traži još. Poučite dijete da ne može dobiti uvijek što poželi.

Dijete je pretilo zbog popuštanja u ishrani, npr. previše brze hrane, sendviča, slatkiša itd. Te teškoće naravno ne moraju imati veze s vašim stilom roditeljstva - nego mogu biti uzrokovane razvojem.

Djete očekuje da za njega učinite neke stvari koje može i ono samo. Zapitajte se, činite li stvari za koje je vaše dijete dovoljno veliko da ih učini samo? Roditelji često nisu svjesni svih sposobnosti svog djeteta.

Osjećaj krivnje - kad je u redu da kažete "sad je dosta!"

 

Zamislite situaciju u kojoj vas dijete četvrti put u sat vremena naziva na posao s pitanjima što da radi, ili hoće li ga pojesti čudovište iz ormara. Nakon što provedete sate na telefonu, možda se na kraju izvičete: "Zbilja ne znam što da više učiniš. Suoči se s tim i prestani me nazivati!" Prekipjelo vam je i viknuli ste... Isti tren javlja se dobro poznati osjećaj krivnje, koji u vama izaziva želju da opet što prije popustite.

Što bismo trebali učiniti u situaciji poput ove? Nema jednostavna odgovora - svaki je dan odgovor drukčiji. Koncept superroditelja - biti sve i učiniti sve - zaista je iscrpljujući i ima golemu cijenu.

 

Budimo svjesni toga da postoje dani kad sve možemo i dani kad nam ništa ne ide od ruke. I to je jednostavno tako. Svaki dan donosi nove i izazovnije životne krize u kojima je potrebna roditeljska mudrost. Neki put se osjećamo dorasli krizi, a katkad ne uspijevamo.

Važno je znati da nema savršenih roditelja, i da takvi uostalom djeci i ne trebaju. Djeci su potrebni, recimo to tako: "dovoljno dobri roditelji", a prije svega roditelji koji su živi ljudi, stvarne osobe, koje izražavaju svoje osjećaje i potrebe i koji ih neće štititi od života niti biti njihove žrtve. Možda su neke od najvažnijih lekcija koje možemo naučiti djecu: uživati u životu i prihvaćati sebe sa svim svojim nesavršenostima.

 

relax-forum.com

mojabebica @ 07:55 |Isključeno | Komentari: 0
Ovo pitanje vrlo često postavlja svako dijete na ovom planetu, često gledajući svoje roditelje velikim očima, tražeći od njih odgovor i pomoć.

Roditelju se vrlo često, zbog svog manjka vremena za sve aktivnosti koje mora obaviti, „digne kosa na glavi" od te rečenice. I vrlo često to završi sa komentarima i rečenicama kao što su „Vidi koliko imaš igračaka, knjiga, kompjutorskih igrica..."

 

Kako bi takvu rečenicu što rjeđe čuli, predlažemo Vam da se sa djetetovom dosadom uhvatite u koštac na vrijeme. Ono što definitivno nije dio problema djetetove dosade je količina igračaka koje dijete ima. Najzanimljivije igre ovako ionako nisu one koje se igraju uz pomoć kupovnih igračaka. Ono što je činjenica je da kako bi potaknuli svoje dijete da se kvalitetnije nosi sa dosadom, vi morate upregnuti sviju kreativnost i strpljenje do maksimuma.

 

Po definiciji dosada predstavlja stanje zasićenosti, uzrokovano jednoličnošću, ponavljanjem ili zamaranjem. Ako pitate dijete što misli kad vam kaže da mu je dosadno, vjerojatno će vam reći kako nema što zabavno ili interesantno za raditi. Ključ rješavanja problema sa dosadom je pomoći djetetu kako postati dosjetljiv.

 

Djeci je često teško prepoznati i izraziti osjećaje. Djeci je ponekad lakše nazvati neodređene osjećaje dosadom, nego se suočiti s pravim emocionalnim potrebama. Pritužba može značiti „Potrebno mi je društvo" ili „Posvađao sam se s najboljim prijateljem". No može značiti „Potreban mi je izazov" ili „Nisam spreman za nešto ovakvo". Isto tako njihova dosada može označavati i bojažljivost, ljutnju ili razočaranje. U ekstremnim situacijama dosada može biti simptom depresije. Ako posumnjate da se radi o depresiji, potražite profesionalnu pomoć.

 

Ako su djeca veća, roditelj se ne mora uključiti u igru, bit će dovoljno samo da da ideju, potakne maštu, dijete će se već snaći i samo dalje izmišljati.

 

Način da se borite s dosadom svog djeteta je da njemu predate odgovornost za njegovo slobodno vrijeme - naravno da to ne može biti baš uvijek, ponekad mu morate pomoći, ali neka vam to bude cilj. Ako je dijete zasićeno jednom aktivnošću i nesposobno da odabere sljedeću (neću više crtati, što da sada radim), najbolje je da mu nešto predložite. "Dosadilo ti je crtati? Odlično, idemo u prodavaonicu!" ili "Dođi, zajedno ćemo oprati suđe" (dgovori tipa "Zar ne vidiš koliko imam posla, nemoj me sada gnjaviti, skrasi se, uzmi knjigu", posve su bezuspješni i kod odraslije djece, a kamoli kod mališana). Iako bi najbolje bilo da odgovorite svom djetetu nešto kao „Dosadno ti je? Što si do sada radio? Aha, crtao. Ne, znam što bi sad radio? Čitao, išao van, nazvao prijatelja? Ili ćeš meni pomoći sa suđem?" Nuđenjem alternativa, doduše aktivirate svoj kreativni sustav, ali i nudite djetetu da izabere od „ponuđenog", a time dijelom ono preuzima odgovornost za svoje vrijeme i za ono što čini.

 

Paralelno s time, učite dijete nove igrice - djeca su beskrajno kreativna, ali ponekad im treba malko pomoći. Ako vaše dijete zna brojati, krenite učiti „Čovječe ne ljuti se". Ako je pala kiša, i u obližnjem parku je puno gljiva, uzmite kanticu, par naberite, i potaknite ga vam „skuha ručak" od tih gljiva. Možete učiti pjesmice, čitati zajedno neku knjigu, izrađivati nešto od papita/kartona/stiropora...

 

Evo još par ideja za „borbu" protiv dosade:

 

Predložite djetetu da napravi popis svojih knjiga ili igračaka - time ćete ga potaknuti da zapravo vidi što sve ima od stvari, da neke igračke otkrije ponovno i zaigra se s njima.

Pomozite mu da isplanira dan - kada će i kuda ići, kad je doma, što treba odraditi (pospremiti krevet, oprati suđe...), a koje mu je vrijeme slobodno, te što bi moglo napraviti tijekom tog vremena - gledati TV, pozvati prijatelja, pomoći u vrtu...

Savjetujte mu da se ograniči na dvije-tri aktivnosti tijekom dana - bolje će se usredotočiti ako nema puno izbora

Razgovarajte o tome što će činiti - navečer pitajte dijete „Što sutra želiš raditi", pa porazgovarajte o tome što može, što ne, predložite nešto novo npr. „Išao bi na sladoled? OK, ja moram kada dođem s posla napraviti ručak i pospremiti kuhinju. Pomozi mi da to što prije napravimo pa idemo na sladoled. A kad smo u gradu možemo i do knjižnice?" Na taj način, pokazujući interes za njegovo vrijeme, potičete njega da pokazuje interes i da planira svoje vrijeme.

Planirajte izlete, kraća putovanja, posjete... koji bi i vašem djetetu bili zanimljivi. U okolici ima mnogo mjesta koje možete posjetiti, a ne zahtijevaju veliko financijsko odricanje.

Mijenjajte aktivnosti - ako ovaj vikend idete nekamo na put, sljedeći provedite u kući. Nemojte ići na sladoled ili sok uvijek na isto mjesto, a svaki odlazak do grada „začinite" s nečim drugim - šetnjom parkom, obilaskom bazena, odlaskom u knjižnicu, odlaskom u trgovinu...

Pohvalite ga - kada vidite da vaše dijete kvalitetno i svrhovito ispuni vrijeme.

 

Odolite iskušenju da predložite djetetu neku skupu aktivnost ili mu date poklon kako bi se riješili djetetove dosade. Iako ovo može na kratko vrijeme zaokupiti njegovu pažnju, zapravo odmaže kod rješavanja ovog problema. Dijete postaje ovisno o vašim odgovorima, umjesto da si samo pronađe zanimljive aktivnosti. Objasnite mu da se zapravo radi o njegovom izboru. Pomozite mu da se dosjeti svih mogućih aktivnosti koje bi mogao raditi i odabere jednu, jer tako preuzima kontrolu nad načinom na koji koristi svoje vrijeme te mu njegov izbor mu nije dosadan.

 

relax-forum.com

mojabebica @ 07:51 |Isključeno | Komentari: 0
Vaša supruga je divna: pametna, ambiciozna i ima sjajnu karijeru. Poštovana je na poslu i radi na veoma uzbudljivim projektima. Sve je ovo sjajno, ali pitamo se koliko to utječe na vašu vezu. U prošlosti je samo jedan roditelj naporno radio, a drugi roditelj je ostajao kući da odgaja djecu. Međutim, sada su se vremena promijenila i većina roditelja radi, a djecu odgajaju bake, vrtići ili plaćeni radnici.

Od 1950. pa do danas, prihodi porodica su uvećani za 55 posto zbog toga što oboje roditelja rade. U 2000. godini taj prihod je uvećan za 60 posto, mada je ekonomska kriza poljuljala kućne budžete.

 

Međutim, dok su domovi sa dvije plate svakako finansijski stabilniji postavlja se pitanje šta je sa djecom i ko njih odgaja. Vrlo često su kod rođaka ili u nekoj od institucija za čuvanje djece i jedu hranu za koju ne znate ni kako je pripremljena niti ko ju je pripremio.

 

Provode vrijeme sa ljudima koje vi ne poznajete i tako nemate pregled kako vaše dijete provodi vrijeme. Međutim i u idealnim uslovima koje vaše dijete hipotetički može imati, vi ste ti koji pate. Jedete nezdravu brzu hranu, pod stresom ste kad dođete kući i često vrlo umorni. Postoje studije koje tvrde da žene koje ne postignu ravnotežu između posla i porodice mogu biti depresivne.

 

Šta sada znači to što smo prevazišli tradicionalne uloge u društvu? Svaka porodica treba razmisliti da li neko treba ostajati kući sa djecom i ko bi to bio, ukoliko odlučite da neko ipak treba ostati u kući. U idealnim uslovima, niko nikada ne bi trebao biti odsutan od svoje porodice, ali savremene porodice funkcionišu drugačije.

 

Ukoliko se par odluči da je žena ta koja ostaje u kući, onda muž treba imati puno razumijevanja za njenu odluku. Vrlo je bitno da priznaje njen trud u podizanju djece dok je on odsutan i da joj pomaže u vođenju računa o kući. Također je veoma bitno pružiti podršku onom članu porodice koji odluči ostati u kući i preuzeti teret odgoja.

(Sarajevo-x.com)

mojabebica @ 07:37 |Isključeno | Komentari: 0
Djetetu, koje se od najranije dobi, uči kako pravilno kupovati, biće mnogo lakše razumjeti procese donošenja odluka, spremanje i planiranja, koja će mu, neminovno, kasnije zatrebati u toku života. Donosimo vam, nekoliko jednostavnih savjeta o tome kako svome djetetu ugraditi zdrave navike kupovine.

 

NAPRAVITE SPISAK. Prije nego što krenete u kupovinu, zajedno sa svojim mališanom, sjedite za stol i razmislite šta namjeravate kuhati narednih nekoliko dana, te na osnovu toga sačinite spisak neophodnih namirnica. Dijete uključite u ovaj proces, neka vam pomogne da odlučite šta ćete kupiti za desert. Vama će to pomoći da zaista kupite ono što vaše dijete najviše želi i voli, a ono će početi sticati navike planiranja.

 

POMOĆ U TRGOVINI. Kada dođete u trgovinu, i dijete pošaljite među police da traži potrebne namirnice. Objasnite mu po kojim kriterijima treba da bira proizvode (cijena, količina, brand...) i objasnite zašto je to važno.

 

UPUTITE GA U PRAVILA. Kako biste kupili ono što vam treba, ponekad morate kontaktirati s prodajnim osobljem. Objasnite svom djetetu kako to isto treba činiti, ukoliko mu je potrebna pomoć.

 

CIJENA I KOLIČINA. Kad dijete dovoljno odraste da nauči računati, vrijeme je da mu ukažete i na odnos između cijene i količine. Zajedno računajte da li je neki proizvod zaista jeftiniji, odnosno da li je cijena niža samo zato što je i količina manja.

 

VAŽNO JE I DA ČITA SASTAV. Starija djeca koja već znaju ispravno pročitati, također, bi trebala početi voditi računa i o sadržaju. Naučite ga koji su sastojci koje bi trebali izbjegavati: aditivi, šećeri, zasićene masti i objasnite mu kakav je učinak nezdrave hrane na naš organizam. Ukažite mu i da povede računa o podrijetlu hrane i mjestu proizvodnje. Važno je da dijete shvati da sve namirnice nisu iste kvalitete.

 

 

A.A.

relax-forum.com

mojabebica @ 07:35 |Isključeno | Komentari: 0
Svaki roditelj se nađe u situaciji kada mu dijete postavi neko pitanje na koje ne zna odgovor. Ono što roditelji najčešće ne znaju su odgovori na pitanja iz znanosti i matematike. je je pokazalo da su roditeljima najteža pitanja ona na koja ne znaju odgovor.

Nedavno provedeno istraživanje na 2500 roditelja pokazalo je da se mnogi od njih nađu u nelagodnoj situaciji kad im dijete postavi pitanje na koje ne znaju odgovoriti, navodi Tportal.

Zbog toga što ne znaju odgovore na ta pitanja roditelji najčešće izmišljaju odgovore, priznali su u istraživanju. Najgora su im matematička i naučna pitanja, a 58 posto ih priznaje da ne znaju kako bi djeci odgovorili na pitanje zašto je nebo plavo, a 67 posto ih priznaje da nemaju pojma kako bi objasnili kako nastaje struja.

Ali roditelji muku muče i sa nekim lakšim pitanjima. Gotovo četvrtina ih je priznala da najčešće izmisli odgovor na pitanje odakle dolaze djeca. Tako je 72 posto njih odgovorilo da ih donose rode. Posebno su izazovna pitanja vezana uz Boga i religiju. Kad djeca pitaju šta se dogodi kad umremo oko 40 posto roditelja odgovara da se odlazi u raj ili pakao, a četvrtina kaže da postaju anđeli.

 

Top 20 pitanja koja izluđuju roditelje:

 

Kako se radi struja?

Šta su to crne rupe?

Šta je beskonačnost?

Zašto je nebo plavo?

Zašto imamo prijestupne godine?

Kako ptice lete?

Zašto plačemo kad siječemo luk?

Odakle dolazi vjetar?

Zašto je more slano?

Koliko je svijet velik?

Šta se dogodi sa nama kad umremo?

Šta su to primarni brojevi?

Je li Bog stvaran?

Kako nastaje grmljavina?

Zašto trepćemo?

Odakle dolaze bebe?

Kako avioni lete?

Šta je to vrijeme?

Kako se Djed Božićnjak spusti niz dimnjak?

Odakle dolazi voda?

 

Izvor: 24sata.hr

mojabebica @ 07:32 |Isključeno | Komentari: 0
Djeca se vole igrati, ali mrze pospremati nered nakon igre. Neka djeca se više zabavljaju praveći nered nego igrajući se. Osim toga, nije isključeno da će vam se smijati i truditi se da naprave još veći nered dok vi pokušavate skupiti igračke i spremiti ih na mjesto. Umjesto da nakon njihove igre rutinski prionete na posao pospremanja nereda, vrijeme je da svog "nestaška" naučite da sam to učini.

Mali zadaci za male ljude - Djeca, naravno, mogu raditi neke sitnije poslove. Stoga, svoje očekivanja postavite u skladu sa tim. Djeca predškolskog uzrasta mogu skupiti igračke i spremiti ih na mjesto, odložiti svoju prljavu odjeću u korpu, pospremiti krevet isl. Svom djetetu odredite jednostavne zadatke koje će lako izvršiti, a koji neće prouzročiti frutracije. Učestvujući u izvršavanju porodičnih obaveza vaše dijete će se osjećati ponosno.

 

Sve na svom mjestu - Svom malom pomagaču olakšajte posao skupljanja igračaka i odjeće. Odredite ladice, korpe i kutije i na njih zalijepite naljepnice koje će vašem djetetu pomoći da lakše svrsta predmete. Ukoliko vaše dijete još uvijek ne zna čitati, ladice i korpe označite crtežima.

 

Rad kroz igru - Pospremanje pretvorite u utrku. Skupljanje igračaka pretvorite u izazov i utrkujte se ko će prije u minuti skupiti deset igračaka. Za veće uzbuđenje koristite štopericu i dok vrijeme ističe gledajte kako se nered polako nestaje. Kutiju za igračke pretvorite u metu i svaki put kada vaše dijete u nju stavi igračku, uzbuđeno mu recite koliko bodova je osvojilo. Ukoliko vaše dijete voli slušati muziku i plesati, to možete iskoristiti za pospremanje nereda. Pustite omiljene pjesme svog djeteta i kroz ples skupljajte igračke i odlažite ih na mjesto. Sve je lakše korz igru - i za vas i za vašeg malog pomagača!

 

Proslavite dobro obavljen posao - Prije nego što od djeteta zatražite da izvrši svoje male dužnosti, recite mu da će po završetku posla dobiti specijalnu nagradu. Nagrada može biti čitanje omiljene priče, omiljena užina vašeg djeteta ili gledanje njegove omiljene televizijske emisije. Obećavanjem nagrade daćete im nešto zbog čega će se radovati što skorijem završetku obaveza. Neki ovaj trik nazivaju mitom, ali posmatrajte to kao jedan od praktičnih načina kojima ćete svoje dijete potaknuti da izvrši svoje sitne obaveze.

 

relax-forum.com

mojabebica @ 07:29 |Isključeno | Komentari: 0
Za razliku od roditelja, baka i djed imaju posve drugu ulogu. Dok roditelji moraju biti i strogi, baki i djedu je dopušteno da razmaze svoje unuče koliko požele. No, to se često kosi s odgojem koji smo odredili za svoju djecu. Nije rijetkost da zbog toga dođe do svađa i razmirnica. Vrijeme je za malo odgojnih metoda i za starije.

 

Pojasnite autoritet

Za vaše vlastite roditelje uvijek ćete ostati djeca, bez obzira što već imate svoje mališane za odgajati. Često zbog toga i nisu spremni poslušati ono što im kažemo. A uz to su unuci tako slatki, pa kako im ne bismo pružili sve? To je do određene mjere, naravno, i dopustivo i posve normalno, no ipak morate zacrtati određene granice. Pravila koja vi provodite u svom domu ne smiju biti u potpunosti prekršena u domu bake i djeda. Ako ste zabranili da se igraju video igrice prije nego se napiše domaća zadaća, oni to moraju poštivati. Točno pojasnite što očekujete. Naravno, ostavite im prostora da ih razmaze, ali ne kršeći vaša pravila koja su postavljena s razlogom. Pojasnite svojim vlastitim roditeljima da, primjerice, vaše dijete treba naučiti što je odgovornost i kako savjesno obavljati posao, a nagrada, kao što je video igrica, slijedi tek kasnije.

 

Objasnite djeci

Svojoj djeci trebate točno pojasniti zbog čega im vi nešto branite, a baka ili djed ne. Primjerice, ako baka češće daje slatkiše, a vi ne, djetetu će to biti čudno. Objasnite mu da ga volite i pazite na njegovo zdravlje, a kako je ono cijelo vrijeme s vama, trudite se pružiti mu najbolje. Baka smije dati pokoji slatkiš viška jer kod nje dolazi tek u goste. Da jede slatko cijelo vrijeme, bolio bi ga trbuh i ne bi se mogao igrati.

 

Budite jasni i uporni

Ako vaši roditelji i nakon brojnih razgovora i dalje pretjeruju, budite jasni i uporni te im naglasite kako ćete smanjiti broj dolazaka ako ne promjene svoje ponašanje. Pri tome je važno da se oba roditelja drže zacrtanog.

 

Opustite se

Također znajte da male sitnice s kojima baka i djed obasipaju vaše dijete, nisu uvijek razlog za podizanje buke. Povremeni sladoled prije ručka, dodatni poklon i popustljivo ponašanje neće od vašeg djeteta učiniti razmaženo derište. Važno je da ne pretjerujete ni vi ni vaši roditelji.

 

M.D.

relax-forum.com

mojabebica @ 07:27 |Isključeno | Komentari: 0
Dijete će učiniti svašta da privuče pažnju roditelja, no kako zaustaviti ružne riječi iz njegovih usta?

 

Moja kćerkica, iako ne ide u vrtić, ima rječnik prepun prostota, žali se majka trogodišnje Lane. "Neprestano ih ponavlja kako bi privukla našu pažnju. Kako da odgovorimo na njene provokacije?"

 

Kad se iz nježnih dječjih usta čuju ružne riječi, roditelji se uvijek zaprepaste. Nijedan roditelj ne može shvatiti tu dječju "metamorfozu". A objašnjenje je jednostavno. Prostote djeca upijaju, baš kao i sve ostale riječi, u želji da oponašaju odrasle. Nema tog doma u kojem se ponekad ne izgovori ružna riječ. Možda tek pokoja, možda veoma rijetko, ali ipak... Dijete će je zapamtiti, pa čulo je samo jedanput, jer je obično izgovorena drukčijim glasom, specifičnim naglaskom uz promijenjen izraz lica. Takve se riječi pamte puno lakše od "nevinih". A valja se podsjetiti da dijete ima različite izvore informiranja, a ne samo obitelj.

 

Nakon što je prvi put izazvalo pažnju izgovorivši riječ kojoj ne zna značenje, dijete će je početi ponavljati, uvjereno da ima posebnu moć: izaziva čuđenje, bijes, smijeh, ukratko, produženu i naglašenu pažnju. Tako dijete, uvijek u želji da oponaša odrasle, počinje ponavljati prostote kao svojevrsno ispipavanje mogućih posljedica.

 

Upravo tu nastupa kritični trenutak: dijete ponavlja prostote ovisno o reakciji koju time izaziva kod roditelja. Ako je dijete u "buntovnom" razdoblju (u kojem su svi trogodišnjaci) i samo vreba na priliku da na nešto kaže "ne" i "neću", prostote će mu dobro doći da izrazi svoje ja. Ustanovi li da šokiraju ili zbunjuju roditelje, ponavljat će ih svaki put kad im se želi suprotstaviti.

 

Slično se događa kad dijete ima veliku potrebu da svrati roditeljsku pažnju na sebe, pogotovo ako je veći dio dana odvojeno od roditelja. Prostote su izvrsno sredstvo za to jer će se roditelji ili nasmijati ili razljutiti, no svakako će obratiti pažnju.

 

Osnovno pitanje je kako navesti dijete da prestane? Otkrijete li razlog zašto dijete govori prostote, na dobrom ste putu. Dobro je, na primjer, "položiti oružje" i ne reagirati na djetetov ispad. Najbolje je ne pokazivati ikakvu reakciju jer u protivnom dijete može shvatiti da je govorenje prostota jedna nova, zanimljiva uloga. Indiferentnost uvijek funkcionira.

 

Uhvatite ga kasnije i objasnite mu koliko su prostote ružne i zašto ih treba izbjegavati. Ili djetetu ponudite neku sitnu nagradu ako se nekoliko dana suzdrži od ružnih riječi. No, u svemu morate zadržati hladnokrvnost, jer samo tako prostote gube svoju moć.

 

relax-forum.com

mojabebica @ 07:24 |Isključeno | Komentari: 0
Da, svi ih imaju. Trenutke kada pomislite - pa nisam valjda to učinila! Ako ste roditelj duboko uvučen u roditeljsku igru oni će se neizbježno događati, ali i ponavljati.

 

Zato pogledajmo u vlastite roditeljske greške – trenutke kada pođe krivo tamo gdje smo imali najbolje namjere. Ti roditeljski propusti događaju se na razne načine.

 

Slijede zapažanja do kojih je u radu s mladima došla Barbara Greenberg, psihologica specijalizirana za odgoj tinejdžera.

 

Najčešće fraze zbog kojih roditelji požale što su ih ikada izgovorili:

 

1. Preosjetljiva si. Stvarno, 'malo' su je izmučili vršnjaci, a vi ste omalovažili njezine osjećaje. Loša ideja. Zbog toga vam se sljedeći put kada bude povrijeđena vjerojatno neće poželjeti otvoriti.

 

2. Ignoriraj ga. Mislite da je jednostavno nekoga ignorirati. Jeste li vi to ikada mogli? Nije u ljudskoj prirodi samo ignorirati problem i ne shvaćati stvari osobno. Ako nam netko nešto kaže kako bi nas povrijedio, onda će nas to i pogoditi na instinktivnoj ili emocionalnoj razini.

 

3. Zato što sam tako ja rekla. Što to točno uči vaše dijete? Jesu li vaše riječi toliko jake ili im samo dajete do znanja da nemate ni snage ni volje raspravljati dalje. Kada im tako nešto kažete, zvučite kao da ih se samo želite riješiti.

 

4. Tvoj je brat iz tog predmeta imao same petice. Želite potaknuti netrpeljivost između braće i sestara? Na pravom ste putu. Samo nastavite tako i djeca će se vrlo brzo početi mrziti.

 

5. A otkud si ti došao!? Ovdje je velika greška, jer želite implicirati da ste očekivali bolje dijete. Stvarno djetetu želite tako nešto nabijati na nos?

 

Pretpostavke o djeci koje mogu dovesti do roditeljskih grešaka

 

1. Moje dijete nikada nije zločesto prema drugom djetetu. Kao što i roditelji griješe, griješe i djeca. I čim shvatimo da su i oni, kao i mi, manje savršeni, možemo im pomoći popraviti ponašanje i prilagodbu.

 

2. Moje dijete je prepametno da radi glupe stvari na kompjuteru. Razmislite opet o tome. Ima toliko prostora za krive odluke kod korištenja tehnologije.

 

3. Moje dijete to ne bi nikad učinilo. Možda će se vaše dijete napiti na partiju, ali moje nije toliko blesavo. Razmislite opet, jer i vaše dijete je samo dijete.

 

4. Moji tinejdžeri vole što sam im poput prijateljice. Ne, to nije istina. Oni žele da im budete roditelj. Srećom, imaju prijatelje i od vas trebaju da njegujete autoritet. Da, njegovanje, postavljanje ograničenja i očekivanja mogu koegzistirati. Pored toga, učinite si uslugu i ne dijelite odjeću s njima. Na njima je red da budu tinejdžeri, ne na vama. Vi ste svoje teen godine prošli, sjećate se?

 

5. Moj tinejdžer jednostavno više ne želi pričati sa mnom. Lako je pasti u zamku i misliti kako su nabusiti i neodgovorni ali, zapravo, oni žele pričati s vama – samo u pravo vrijeme, kada su spremni, na njihov način.

Magazin.hr

mojabebica @ 07:22 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, travanj 24, 2012
Vikanje je loša disciplinska metoda jer se tako ne stiče autoritet. Psiholog Jelena Radosavljević savetuje roditeljima da ne viču na decu već da sa njima razgovaraju mirnim tonom.Vikanje je loša navika. Biće korisno i za vas i vašu decu da je se oslobodite što pre, poručuje psiholog Jelena Radosavljević.

beba

Mnogi roditelji, što svesno što nesvesno, često viču na decu. Jedni zato što su frustrirani problemima na poslu ili odnosima s drugim ljudima, pa svoj bes iskaljuju na deci jer je to lakše nego vikanje na drugu odraslu osobu. Drugi viču jer misle da će upravo galamom pokazati koliko su ljuti, steći autoritet kod dece, pokazati im ko je glavni i naučiti ih pameti.

– U mnogim situacijama roditelji moraju da reaguju na loše ponašanje svoje dece, da ih disciplinuju, nauče zašto su njihovi postupci neprihvatljivi i kako zapravo treba da se ponašaju. Međutim, to se ne postiže vikanjem. Pravi efekat postiže se jedino kroz komunikaciju i to smirenom tonom, dok povišen ton ljuti dete i kod njega izaziva ljutnju i stid. Ako roditelji uz to dete nazivaju uvredljivim imenima, ono će se osećati poniženo. Vikanje navodi i dobru decu da misle da su loša – objašnjava psiholog Jelena Radosavljević.

 

 

 

ŠTO GLASNIJE GOVORITE, SVE VAS MANJE ČUJU

Prema njenim rečima, vikanje može kod dece da izazove i strah od roditelja, naročito ako takvo ponašanje traje dugo i ako se često ponavlja. To slabi osećaj samopouzdanja i samopoštovanja kod deteta, navodi ga da se ponaša impulsivno, da bude nestrpljivo i ljuto.

Radosavljevićeva navodi da roditelji koji viču i deci daju loš primer.

– Dete na koje roditelji često viču ili ga zastrašuju preuzima taj model ponašanja jer smatra da je u redu biti agresivan.

Vikanjem, smatra naša sagovornica, roditelj želi da dokaže da je on neprikosnoveni autoritet.

– Međutim, to je autoritet zasnovan na strahu i on može samo trenutno da popravi dečje ponašanje, ali na duže staze stvara slabu kontrolu nad njim i jača impulsivne reakcije kod deteta – ukazuje naša sagovornica i navodi da deca mogu i da oguglaju na povišen ton. Što više vičete, oni će vas sve slabije čuti. Nije retkost i da počnu da pružaju otpor i inate se, radeći sve suprotno od onoga što im se kaže.

Vikanje je, smatra Jelena Radosavljević, opravdano samo u nekim okolnostima, na primer kada je dete u opasnosti i može da bude povređeno, kada ga sprečavamo da istrči na ulicu i slično.

 

 

 

NE TRAŽITE DA VAS BEZUSLOVNO SLUŠAJU

Ali sve to ne znači da roditelji treba da odu u drugu krajnost i da popuštaju pred svim dečjim željama. Zapravo, najvažnije je da nađete zlatnu sredinu i pravi način za disciplinovanje dece. Brzo ćete shvatiti da postoje bolji vaspitni metodi od vikanja.

 

Probajte da se pridržavate ovih pravila:

 

1. Uvek jasno kažite detetu šta očekujete od njega.

 

2. Upozoravajte ih smirenim tonom da to ne bi ličilo na pretnju.

 

3. Govorite im šta treba da urade, a ne šta ne treba da čine.

 

4. Jasno im predočite posledice koje ih čekaju ako krše pravila i dogovore. Budite dosledni u njihovoj primeni.

 

5. Sukobe rešavajte razgovorom i koristite argumente –„zato što ja tako kažem“ nije nikakav argument.

 

6. Ne zahtevajte od deteta bezuslovnu poslušnost jer ono gradi svoju ličnost i tako što se suprotstavlja roditeljima.

 

7. Nagradite i pohvalite dete kada se dobro ponaša i kada uradi nešto dobro.

 

Roditelji obično reaguju samo ako dete uradi nešto loše, a preko dobrih dela prelaze bez reči jer smatraju da se dobro ponašanje podrazumeva. Međutim, i pohvale imaju veliki učinak jer motivišu dete da i sledeći put opet uradi nešto dobro. Zato se ne ustručavajte da im kažete „sviđa mi se kao si namestio krevet“, „hvala ti što si mi pomogao oko pranja sudova“...

 

 

Izvor: Zena

preuzeto sa domaci.de

mojabebica @ 06:11 |Isključeno | Komentari: 0
Neki su preblagi, pa dijete postane bezobrazno i razmaženo, dok neki svojim strogim stavovima djetetu nametnu potpuno pogrešnu percepciju svijeta.

U odgojnim metodama bitno je da roditelji ne viču i ne vrijeđaju dijete, već da mu blagim tonom i u skladu s njegovim uzrastom, objasne zašto su ga udarili po guzi ili se naljutili na njega.

 

Kako bi izbjegli klopku u koju roditelji često upadnu donosimo vam nekoliko korisnih vaspitnih metoda koje možete primijeniti u odgoju vašeg djeteta:

 

1. Postavite jasna pravila ponašanja i granice koje dijete ne smije preći. Ono, također, mora znati i šta ga čeka ukoliko prekrši dogovor. Budite dosljedni i jedinstveni jer dijete mora znati da oba roditelja imaju isti stav.

 

2. Dijete uvijek mora znati da ga roditelji vole – i kad je dobro, i kad je nestašno. Voljeno dijete je samouvjereno i sigurno, rijetko ispituje granicu roditeljskog strpljenja i ne histeriše. I zato uvijek, prije nego što ga iskritikujete, objasnite mu da to radite zato što ga volite i zato što mu želite dobro.

 

3. Uvijek kritikujte ponašanje, a ne dijete. Nikada mu ne smijete reći da je loše, nevaspitano i bezobrazno, već samo da vam se ne dopada njegovo ponašanje u određenoj situaciji. U suprotnom ćete samo izazvati djetetov inat.

 

4. Djecu mlađu od tri godine ne bi trebalo da kažnjavate jer ona ne razlikuju uzrok od posljedice niti dobro od lošeg. Štetu ne prave namjerno, već istražuju okolinu. Djecu između tri i 11 godina možete kazniti uskraćivanjem privilegija kao što su gledanje omiljenog crtića ili igranje omiljenom igračkom.

 

5. Najbolji način da naučite djecu da se lijepo ponašaju jeste da ih nagradite i pohvalite lijepom rječju, zagrljajem… Tako ćete im pokazati da uvažavate njihov trud i pomoći ćete im da razviju samopouzdanje.

 

domaci.de

mojabebica @ 06:09 |Isključeno | Komentari: 0
Mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci.

 

Na žalost, naša djeca su najčešće žrtve vike odraslih, bilo da se viče direktno na njih ili da su svjedoci vike među odraslima. Istraživanja su pokazala da odrasli mnogo češće viču na svoju djecu, nego što viču na druge odrasle.

Prošećite samo kroz školske hodnike za vrijeme sata. Zidovi su veseli, puni pozitivnih napisa i slika, a u razredima se nerijetko čuje vika učitelja, što daje sasvim jednu drugu, ružniju sliku.

 

Nitko ne voli vikati na djecu, ali često se to čini kao jedina logična stvar koja se može učiniti. Barem je takvo uvjerenje. Tu se postavlja pitanje, zbog čega su roditelji i učitelji skloniji vikati na svoju djecu, nego smireno, na drugi način rješavati problem?

 

Sve se na kraju svodi na problem u komunikaciji. Mnogo roditelja je uvjereno da će upravo vikom i pokazivanjem koliko su ljuti, djecu naučiti kako se ponašati. Na žalost, upravo ta ljutnja može imati suprotan efekt. Djecu ćete naučiti da je jedini način za rješavanje konflikta ljutnja i vika, odnosno da je to jedini način da iskazuju svoje negativne emocije.

S druge strane, vikanje na djecu će samo rezultirati rastom njihove ljutnje, jer ćete im prenositi poruku da ne vrijede mnogo i da su manje vrijedni pažnje, nego neki drugi problem koji imaju odrasli.

 

Na žalost, mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci, koja često nisu ništa kriva ili barem ne u toj mjeri. Smatraju da vikanje na djecu neće biti toliko štetno, koliko bi bilo da viču na drugu odraslu osobu.

 

Drugi pak odrasli misle da je vikanje jedini način da pokažu tko je glavni i da ih se „nauči pameti“. Činjenica je da djeca moraju znati tko im je autoritet, ali to se dobiva s poštovanjem.

Jedini efekt koji čete postići vikanjem na djecu je da će ona biti ljuta na vas, da će se duriti ili će pak živjeti u neprestanom strahu od vas jer ste vi neprestano ljuti.

 

Beskorisnost

 

Istraživanja su pokazala da vikanje na djecu može ostaviti trajne posljedice.

Naime, mnoga djeca na koju se neprestano viče mogu postati prkosna te, ne samo da neće slušati odraslu osobu, nego će se početi braniti i još više odupirati, što će odrasle dovoditi do očaja. Na žalost, to je često slučaj u razredima, kada se učitelj uzruja na učenika zbog njegovog lošeg vladanja i nepoštovanja.

 

Učitelj najčešće na takvo ponašanje reagira vikanjem, kako bi ponovno uspostavio kontrolu i pokazao tko je glavni. Ta metoda može možda funkcionirati na prvu loptu i učenik će osjetiti ugroženost i umiriti se. No, nakon nekoliko sličnih incidenata, to više neće biti učinkovito jer će dijete shvatiti da jedini cilj odraslog da ga drži na jednom mjestu. Zbog toga će se na kraju dijete osjećati beskorisnim, što može ostaviti negativne i štetne posljedice. Dijete će početi u to vjerovati, bez ikakvog odstojanja, pa će zaključiti da ako je već beskorisno da se može i loše ponašati. Doslovno, njegov zaključak će biti „Ako sam beskoristan, nitko ne mari za mene i zbog toga mogu raditi što poželim“. Stvorit će se spirala ponašanja iz koje će biti teško izaći, jer će dijete svojim lošim ponašanjem željeti privući pozornost koja mu nedostaje bez obzira bila to i negativna pozornost.

 

Spiralni efekt

 

Taj spiralni efekt ponašanja je mnogo gori od kružnog u kojem se neprestano ponavlja jednako ponašanje i nikad se ne pogoršava. Spiralno ponašanje se pogoršava i produbljuje s vremenom.

Primjerice, vičete na dijete i govorite mu neprestano da je beskorisno i da će takvo i ostati, što će mu prije ili kasnije narušiti samopouzdanje. Ta šteta ne samo da je dugotrajna, nego je i uzrok nekih drugih oblika ponašanja kod djeteta. Početi će misliti da roditelji ili učitelj koji viče na njega, uopće ga ne želi vidjeti niti biti s njim. Bilo da je to zaista istina ili ne, kada dijete jednom počne vjerovati u tako nešto, postati će još više autodestruktivno.

 

Vikanje i disciplina

 

Naravno, s vremena na vrijeme je neophodno povisiti glas na dijete i od toga nitko ne može pobjeći. No, primjerice ako u svoj toj vici ne iskažete očekivanja i posljedice koje će dijete snositi ukoliko vas ne posluša, uzaludno ste vikali. Ako dijete nije svjesno posjedice koju će snositi, nemate jasan plan na koji način ćete ga disciplinirati. Morate mu prenijeti poruku „Volim te dovoljno da ću učiniti ono što sam rekao, ako me ne poslušaš“.

Dobra strana unaprijed poznatih disciplinskih mjera je ta da učite dijete da bude iskreno i pošteno, i da je vama stalo da budete dosljedni svojoj riječi.

Ono što je najvažnije da nađete zlatnu sredinu između vikanja na djecu i prevelike popustljivosti, jer i druga krajnost može imati ozbiljne posljedice, a zove se zanemarivanje djeteta. Neophodno je disciplinirati, na način na koji ćete mu dati do znanja da ih cijenite i da želite da postanu dobre i poštene osobe.

 

domaci.de

mojabebica @ 06:06 |Isključeno | Komentari: 0
Energetska pića se nedovoljno proučavaju a prekomerno se koriste, i mogu biti opasna za decu i omladinu, upozoravaju lekari.

 

Rizici zbog uzimanja energetskih pića, uglavnom zbog prisustva previše kofeina i sličnih sastojaka, uključuju lupanje srca, srčani napad, moždanu kap, pa i iznenadnu smrt, navodi se u članku objavljenom u stručnom časopisu Pediatrics.

 

Prilikom istraživanja, koristili su podatke dobijene od države i od interesnih grupa, zatim naučnu literaturu, svedočenja onih koji su uzimali energetska pića i novinske članke.

 

Dakota Sejlor, srednjoškolka iz američke države Misuri, kaže da je provela pet dana u bolnici nakon srčanog napada koji je dobila pošto je popila dva velika energetska pića, od kojih je jedno prvi put probala u životu.

 

Prema rečima Sejlorove (18), čiji slučaj prenosi Pediatrics, njeni lekari smatraju da je srčani napad izazvao kofein, ili sastojci nalik kofeinu.

 

U članku se navodi da neke limenke sa energetskim pićima sadrže četiri do pet puta više kofeina nego sode, a Sejlorova kaže da neki njeni drugovi iz škole piju ta pića "četiri do pet puta na dan, što je jednostavno glupo".

 

Autori članka traže od pedijatara da redovno pitaju pacijente i njihove roditelje za energetska pića i da im preporučuju da ih ne koriste.

 

Prema njihovim rečima, sastojke energetskih pića trebalo bi jednako strogo kontrolisati kao duvan, alkohol i lekove koji se izdaju na lekarski recept.

 

"Za decu, adolescente, mlađe odrasle ljude još nije ustanovljena granica sigurnog konzumiranja", navodi se u članku.

 

(Beta)

mojabebica @ 06:03 |Isključeno | Komentari: 0
Roditelji treba da ulože napor da shvate promene kroz koje prolazi njihovo dete, a ne da bezuspešno vode rat.

 

Iako nema ničeg težeg nego se ponašati i biti odgovoran kao odrasla osoba, a priznati da si dete, upravo to je ono što roditelji očekuju od svojih adolescenata.

 

Zahtevajući ovako nešto nisu im nimalo od pomoći, budući da je za adolescenciju karakteristično buntovništvo i suprotstavljanje svakom autoritetu, dok je mlada osoba još neopredeljena i zbunjena prelaskom iz detinjstva u svet odraslih, pišu "Novosti".

 

Rana adolescencija

 

Ovo stanje naročito je stresno ako je dete ušlo u ranu adolescenciju koja traje od 11. do 14. godine. U ovom uzrastu oni postaju veoma osetljivi na svoj izgled i brinu zbog svakog, samo njima vidljivog nedostatka. Imaju potrebu da liče na svoje prijatelje i budu prihvaćeni od njih. U traganju za sopstvenim identitetom nije neobično da se stide svojih roditelja, misleći da su drugačiji.

 

Ponekad, do te mere da se okreću od njih, što ih nesvesno odvodi u usamljenost. Osećanje usamljenosti većina prevazilazi tako što se podanički povinuje stilovima vršnjaka u pogledu odevanja, frizure, načina govora, slušanja muzike. S obzirom na to da izbegavaju svaku vrstu komunikacije, roditelji su u istinskoj neprilici kako da im priđu.

 

Stručnjaci insistiraju na tome da treba da ulože napor da ih shvate, a ne da bezuspešno vode rat oko minđuša ili tetovaža. Biranim rečima treba da im kažu da im se nešto od novousvojenih stilova ne sviđa, ali nikako preteći sa „inače“. Kritikovanje i omalovažavanje može postati krajnje kontraproduktivno.

 

Srednja adolescencija

 

Ukoliko se mlada osoba nalazi u srednjoj adolescenciji, od 15. do 17. godine, njeni pogledi i stavovi su dijametralno drugačiji. Oni se prvo usklađuju sa svojim izmenjenim telom, seksualnošću i konfliktnim emocijama, koje se javljaju u romantičnim vezama sa suprotnim polom. Istovremeno, moraju emotivno da se odvoje od roditelja.

 

U ovom razdoblju adolescenti se najčešće žale da im roditelji ne daju dovoljno slobode, bez obzira na skrivene strahove od odrastanja i obaveza i odgovornosti koje odrasla osoba ima. Kada podsvesno sumnjaju u svoju sposobnost, začas nađu dokaze da im roditelji stoje na putu, a ne vlastita nesigurnost.

 

Kasna adolescencija

 

U kasnoj adolescenciji, od 18. do 21. godine, većina konflikata se smiruje, jer je mlada osoba razvila svoj fizički, emocionalni i moralni identitet. Ako ranije nije prolazila kroz period buntovništva, sigurno neće ni sada želeti da napusti roditeljski dom i nalazi svoj put. Ali, u ovom periodu mladi žele da menjaju svet, jer uviđaju nepravde i pokušavaju da ih isprave. Kritični su prema starim metodama i prihvataju nove, spremni su da istražuju i eksperimentišu.

 

Identitet

 

Mladima je nekada potrebno od pet do deset godina za potpuno pronalaženje sopstvenog identiteta. U tom periodu oni znaju pasivno da se odupiru životnoj matici, povlače se iz nje ili su previše buntovni.

 

Nekada odbijaju poslove slične poslovima kojima se bave njihovi roditelji, oblače se nekonvencionalno i stanuju na neobičnim mestima. Mogu da budu i idealisti i da, kao takvi, godinama zauzimaju nepopustljiv puritanski ili radikalni stav. Ovakve osobe imaju visoku kritičnost, cinični su prema licemerstvu, neumoljivi, beskompromisni, hrabri i spremni na žrtvu. Kasnije obično postaju tolerantniji prema drugim ljudima, spremniji na kompromise i zahvalni za život i saradnju.

 

(MONDO)

mojabebica @ 06:01 |Isključeno | Komentari: 0
Roditelji treba da se suoče sa svim manama svoje dece, da razgovaraju s njima ako maltretiraju vršnjake i da ih zaštite ako u školi trpe batine i zlostavljanje, poručuje psiholog Radmila Grujičić.

 

Većina roditelja stvara sliku o svojoj deci na osnovu njihovog ponašanja u kući, odnosa s braćom i sestrama i površnih razgovora koje vode uz večeru ili rano ujutro dok žure ka školi. Ubeđeni su da gaje anđelčiće i spremni su da do sudnjeg dana negiraju krivicu svog deteta koje mesecima vređa i tuče školske drugove. Umesto da razmotre situaciju, svakome ko im se požali na ponašanje njihovog mezimca poručuju – „moj Miloš je zlatan, on ni muvu ne bi zgazio“, „on nikad ne bi gurnuo druga niz stepenište“, „ako je moj Laza tukao vašeg Jocu, mora da ga je ovaj izazivao“…

Takav stav roditelja, objašnjava Radmila Grujičić, psiholog psihocentra „Psihomedika“ iz Jagodine, ne doprinosi smanjenju nasilja u školama, već podstiče agresivnost i nesuglasice među decom.

 

 

NASTAVNICI PO STRANI

– Kada se u školi desi neki incident među decom, pogotovo ako je u pitanju nešto sitnije, nastavnici se često postavljaju neutralno ne želeći da arbitriraju. To nije dobro, trebalo bi da budu aktivniji i da obavezno obaveste roditelje o onome što se njihovom detetu dogodilo. Tada bi nemilih scena u našim školama bilo manje – smatra Radmila Grujičić.

 

RODITELJI SU POSLEDNJA BRANA

Roditelj nema pravo da zatvara oči i uši pred lošim ponašanjem svog deteta. Naprotiv, dužan je da odreaguje na svaku pritužbu i da porazgovara sa svojim detetom jer mora da bude „poslednja brana za agresivnost“.

– Jeste da su učitelji i nastavnici dužni da reaguju na nasilje u školi, ali to ne znači da roditelji treba da očekuju da im neko drugi vaspitava decu. Roditeljska uloga je nezamenljiva. Međutim, ako oni ne prihvataju mogućnost da njihovo dete nije naivno i zlatno, kao što oni misle, onda se otvara ozbiljniji problem – navodi naša sagovornica.

Činjenicu da njihovo mezimče i te kako zna da udari druga i uvredi drugaricu najčešće ne prihvataju roditelji koji ne znaju ništa o ponašanju svog deteta van kuće, a naročito o njegovom odnosu s vršnjacima. U tu zamku često upadaju i prezauzeti roditelji koji nedostatak vremena za dete kompenzuju udovoljavanjem, popuštanjem, ispunjavanjem svakakvih želja, kupovinom skupih poklona…

 

ĆUTE I RODITELJI UGROŽENIH

U rešavanju problema sve veće agresije, smatra Radmila Grujičić, mora da učestvuje i druga grupa roditelja – ona koja neopravdano ćuti iako su njihova deca izložena nasilju u školi.

– U strahu da će njihovo dete ispaštati zbog toga što su oni dolazili u školu i žalili se nastavniku ili psihologu, roditelji ćute. To je pogrešno, jer se i na taj način podstiče vršnjačko nasilje. Ne mislim da treba da dolaze u školu svaki put kada se neko njihovom detetu isplazi ili ga pogleda popreko, ali moraju da reaguju ako im neko tuče i vređa dete. Roditelj je dužan da razgovara s razrednim starešinom i psihologom i ne sme da odustaje dok se problem ne reši – objašnjava Grujičićeva.

U suprotnom, kaže ona, takvi roditelji svom detetu poručuju da treba da trpi i da su i oni nemoćni.

– Najgore od svega je što će nezaštićeno dete vremenom zaključiti da je potpuno u redu da ga neko kinji i tuče i da ono treba zauvek da trpi zlostavljanje, što će ga u zrelom dobu učiniti pogodnom žrtvom za kolege i šefove.

 

{Zena}

mojabebica @ 05:59 |Isključeno | Komentari: 0
Nekoliko saveta pomoći će vam da sa vašim tinejdžerom pronađete zajednički jezik.

 

Izlasci

Svaki roditelj može da proceni kada je njegovo dete zrelo za izlazak u grad. Psiholozi smatraju da, iako je možda pogrešno davati uopštenu procenu, to ne treba da bude pre 13. godine. Dok duže ostajanje, odnosno dolazak kući posle ponoći, trebalo bi tolerisati posle 16.

 

Najvažnije je da ostanete dosledni u onome što tražite od njih - kada kažete da dođe do ponoći kući, ne dozvolite mu da izvuče još nekih pola sata ili sat, jer će, u suprotnom, stalno da pomera vreme, i to više iz nekog svog hira. Ne zaboravite bar diskretno da proverite na kakva mesta i sa kim vaš tinejdžer izlazi.

 

Džeparac

Visinu džeparca treba da odredite prema tome za šta je vašem detetu potreban novac. Ne treba da budete ni mnogo strogi, ali ni galantni. Najbolje je da mu date onoliko koliko dobija većina njegovoh vršnjaka.

 

Oblačenje

Za tinejdžere je karakteristično da prihvataju neobične trendove i često iz nekog bunta nose odeću koju njihovi roditelji nikako ne prihvataju. U ovom periodu deca uglavnom imitiraju svoje idole iz sporta, sveta muzike, filma, šou biznisa, i zbog toga često prelaze granice koje su primerene njihovim godinama.

 

Ali treba da znate da su to prolazne faze i da ćete se, ako pogledate neku vašu sliku iz tinejdžerskog perioda, sigurno slatko nasmejati. Svi smo prošli kroz ove faze i nervirali roditelje, samo je sada došlo vreme da vi budete na drugoj strani. Ako nastavite da ga kritikujete, teško da ćete promeniti nešto u njegovom oblačenju, a možete izazvati samo kontraefekat, savetuje "Život plus".

 

Pomoć u kući

Kako biste ga uveli u kućne poslove, dozvolite tinejdžeru da učestvuje u sastavljanju kućnih pravila. Najvažnije je da izjednačite prava i odgovornosti. Na primer, postavite pravilo da ima svoje obaveze u kući - spremanje svoje sobe, usisavanje, sređivanje svog ormara, knjiga, iznošenje smeća...

 

Ako vaš tinejdžer prekrši neko pravilo, uskratite mu i pravo na duži izlazak. Osim toga što ćete dobiti pomoć u kući, pomoći ćete i vašem tinejdžeru da stekne radne navike.

 

Ne upoređujte ih sa sobom

Najčešća greška roditelja je kada svoju decu upoređuju sa sobom u tim godinama. Pre svega treba da znate da smo svi različiti, i da vaši tinejdžerski dani takođe nemaju veze sa onim što su proživeli vaši roditelji u tom periodu.

 

Bitno je i to da se danas deca suočavaju s drugačijim ciljevima, ambicijama, očekivanjima i pritiscima, zato bi trebalo da imate više razumevanja za njihove želje i potrebe. To ne znači da im treba tolerisati hirove, ali ih bar saslušajte i kroz razgovor bez vikanja i ucenjivanja, dođite do nekog zajedničkog rešenja.

 

(MONDO)

mojabebica @ 05:57 |Isključeno | Komentari: 0
Oni donose nepromišljene odluke, nisu u stanju ništa da isplaniraju, ne vide dalje od svog nosa, a kad treba nešto da urade, kao da imaju dve leve ruke. Da, to su vaši tinejdžeri. Imajte razumevanja, jer u fazi adolescencije deca najviše žele da se osamostale i suprotstave roditeljima

 

Imajte razumevanja za svog tinejdžera jer njegovo mozak drugačije funkcioniše. Neurolozi su otkrili da temeni režnjevi, koji su zaduženi za obradu auditivnih, taktilnih i vizuelnih signala, i dalje sazrevaju kroz tinejdžersko doba. To zapravo znači da se veze koje daju smisla raznovrsnim informacijama još uspostavljaju oko 16. godine, objašnjava Džej Gid s američkog Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Centri za jezik i kontrolu emocija, koji se zovu čeoni režnjevi, dostižu maksimum takođe otprilike sa 16 godina. Zato nije ni čudo što tinejdžeri nisu obrazac emotivne zrelosti.

Marina Paunović, socijalni radnik, specijalista za bračno-porodičnu terapiju i dugogodišnji terapeut Instituta za mentalno zdravlje, objašnjava da je netrpeljivost između roditelja i dece prolazna i sasvim normalna za pubertet.

 

Bekstvo od problema

– U fazi adolescencije deca najviše žele da se osamostale i suprotstave roditeljima. Oni misle da mogu samostalno da donose odluke, da izlaze i da se vraćaju kući kada žele, da se oblače na svoj način, da se kreću u društvu koje oni izaberu. To je za njih jedini cilj u tom trenutku i zbog njega i nastaje jaz između njih i roditelja. Kada roditelji pokušavaju da to promene, nastaje haos.

Usled svih ovih nesuglasica tinejdžeri se udaljavaju od roditelja i gotovo da uopšte i ne traže savet od njih. Oni češće traže rešenje na internetu, gde razgovaraju sa svojim vršnjacima.

– Tinejdžeri koji imaju problema sa stresom najčešće traže rešenja za svoje emotivne probleme na internetu – kaže dr Medlin Gold. – U gotovo 90 odsto slučajeva treba da budemo zabrinuti da li adolescenti koji koriste čet sobe dobijaju pravu pomoć.

Dr Gold savetuje da bi roditelji trebalo da pitaju svoju decu koje sajtove posećuju, da bi tako bili svesni problema svoje dece kako bi im obezbedili odgovarajuće izvore informacija.

Takođe, nije nemoguće da će se tinejdžeri okrenuti i porocima i lošem društvu usled intenzivnog osećaja da nigde ne pripadaju i da ih niko ne razume.

 

Zašto vas belo gleda

Istraživanja američkih lekara pokazala su da tinejdžeri nisu u stanju da pročitaju osećanja drugih ljudi s lica. Oblasti mozga koje kod odraslih reaguju kada vide strah na nečijem licu kod tinejdžera ostaju skoro potpuno pasivne. To objašnjava zašto pubertetlija ostaje mrtav hladan kada mu pošaljete ubitačan pogled.

U strpljenju je spas

U Velikoj Britaniji svaki peti petnaestogodišnjak pati od depresije ili nekog oblika poremećaja u ishrani, poput anoreksije, bulimije, kompulsivnog prejedanja... Svaki peti tinejdžer uzima drogu, a svaki deseti je inficiran hlamidijom, polno prenosivom bolešću.

Toliko obimno istraživanje kod nas još nije sprovedeno, ali stručnjaci kažu da se u praksi pokazalo da su rezultati ove vrste prilično slični od zemlje do zemlje.

– Najbolji saveznik roditelja jeste bezgranično razumevanje i osluškivanje svoje dece. Da bi roditelji uspešno preživeli lude godine, moraju da nađu i strpljenja i vremena da se druže s decom, čak i po njihovim pravilima – kaže Paunovićeva.

 

Bura, na sreću, prolazi

U pubertetu je posebno karakteristično rivalstvo između majke i ćerke, a sve dobija posebnu dimenziju jer u tom burnom periodu majke najčešće vide i problem sopstvenog starenja.

– Majkama teško pada trenutak kada vide da se njihovi stavovi ne poklapaju s novim mišljenjem njihovih ćerki – priča Paunovićeva. – One često pružaju jak otpor kada treba da ustupe mesto svojoj odrasloj deci, a, s druge strane, to rađa negodovanje i ogorčenost.

Naša sagovornica savetuje da je najbolje da majka prati ćerkino sazrevanje kao mlade žene.

– Pokazalo se da je to najefikasniji metod za poboljšanje odnosa. Ako majka tako pristupi, uspeće da izbegne ono što se čuje u ovom periodu, „majka je ljubomorna na mene što sam mlada i lepa“. Međutim, majke moraju da se pomire s tim da je rivalstvo ponekad neminovno. Tu se takmiče dva mišljenja, dve ideje, dva stila i pogleda na svet. Utešno je to što je ovaj životni ciklus ipak prolazan i najčešće mnoge poteškoće u njemu bivaju razrešene.

 

Da li mama treba da bude drugarica?

Takav odnos nije dobar, kaže Marina Paunović, socijalni radnik, jer se time narušava postojeća roditeljska hijerarhija. Korisnije je da majka razgovara s ćerkom umereno, najčešće onoliko koliko to ona dozvoljava. Ona mora da primeti da je majka maksimalno uvažava. Takođe, majke greše i kada previše ispituju. To zavirivanje u život dece bez dozvole moglo bi da znači i udaljavanje ili prekid kontakta s njima.

 

{Zena}

domaci.de

mojabebica @ 05:55 |Isključeno | Komentari: 0
Zašto tinejdžeri ljute roditelje više nego mlađa deca? Zašto su roditelji, čini se, najmanje tolerantni upravo prema adolescentima. Psiholozi tvrde da je stvar u promenama koje se događaju sa tinejdžerom, a na koje roditelji nisu spremni.

 

Tinejdžeri su, čini se, stalno ljuti na svoje roditelje, kao i oni na njih. I jedni i drugi imaju “kratak fitilj”, lako planu i razgovor za minut preraste u svađu. To su, verovatno, standardne scene u svakoj kući u kojoj živi tinejdžer.

 

Psiholozi tvrde da je svrha ljutnje kao emocije da nas motiviše da se pozitivno menjamo, odnosno da uradimo nešto čime ćemo biti zadovoljni. Međutim, tinejdžerima je jako teško to da izvedu, pa su njihovi postupci često destruktivni i nepromišljeni.

 

Povećane umne sposobnosti tinejdžera da razmišlja i da bude kritičan omogućuju mu da preispituje roditeljske odluke, što često dovodi do konflikta. Jednostavno, mnogi roditelji nisu spremni da se pomire sa činjenicom da njihova deca više nisu deca. Intelektualni razvoj adolescenata praćen je i željom za nezavisnošću i sopstvenim identitetom, što je uzrok najvećeg procenta svađa sa roditeljima.

 

Tinejdžer počinje da odlučuje u svoje ime, a to nije lako prihvatiti. Zbog toga se roditelji jače i intenzivnije ljute na tinejdžere, jer ih ne smatraju dovoljno zrelim da donose odluke, pa takvo ponašanje tumače kao buntovništvo, neposlušnost, neodgovornost ili neopravdan prkos.

 

Psioholozi savetuju roditeljima da ostanu “hladne glave”, jer su oni zreliji i na njima je da se kontrolišu. Iako to zvuči logično, vrlo je teško to izvesti u praksi. Zbog toga je najvažnije da kontrolišete svoju ljutnju i bes kada vas vaš tinejdžer sledeći put izbaci iz takta, pišu "Novosti".

 

Izbrojte do deset pre nego što izgovorite sledeću rečenicu i izbegavajte izraze kao što su “uradićeš kako ja kažem, inače...” Tinejdžer će uvek izabrati ovo “inače” i sukob će se samo zaoštriti. Verbalni okršaji i telesno kažnjavanje nikada ne dovode do rešenja, upozoravaju psiholozi.

 

Model ponašanja koji primenjujete prema detetu biće isti onaj koji će ono promenjivati prema svojoj deci. Uvek to imajte na umu pre nego što počnete da vičete, histerišete i postavljate ultimatume.

 

Istraživanja pokazuju da se tinejdžeri koji se svađaju sa roditeljima uglavnom samo toga i sećaju iz detinjtsva. Zaboravljaju sve zagrljaje, nežnosti, podršku i ljubav koju su dobili, a pamte samo oštre reči prekora i neprihvatanje.

 

Zbog toga se potrudite da se što manje ljutite na dete, barem ne eksplicitno i intenzivno. Setite se da će adolescencija jednom proći i sve će se vratiti na staro, a odnos koji izgradite sa detetom ostaje zauvek i obeležava i vaše i njihove živote.

 

(MONDO)

mojabebica @ 05:42 |Isključeno | Komentari: 0
Dobra vest za roditelje, ali i klince kojima od razbijenog kolena teže pada dezinfekcija rane antiseptičkim sredstvom: mukama je kraj, poručuju naučnici - najbolji lek za odrana kolena i laktove su sapun i voda.

 

Običan sapun i voda su, kada je u pitanju dezinfikovanje rane, jednako efikasni kao i razni antibiotski preparati. Pažljivo pranje dečjih ogrebotina sapunom i vodom daje odlične rezultate i podstiče zarastanje rane isto kao i antibakterijski kreme i losioni.

 

Naučnici su od 2006. do 2009. godine pratili delovanje dvaju antibiotskih preparata, koji se u Americi najčešće koriste za lečenje manjih infekcija kože, kod 191 deteta. Utvrđeno je da oba preparata imaju jednako uspešno delovanje. Još je interesantnije to što je u najvećem broju slučajeva, tačnije kod čak 95 odsto malih ispitanika dolazilo do uspešnog zarastanja rana čak i ako su bile tretirane samo sapunom i vodom.

 

Lekari su zaključili da je najbolji lek za razbijeno koleno pranje sapunom i vodom, tako da lokalna primena antibiotika uopšte nije neohodna.

 

"Dobra vest je da povrede tog tipa zarastaju za nedelju dana uz lokalnu primenu bilo kojeg antibiotskog preparata. Ali je još bolja vest da dobro staro pranje rane sapunom i vodom i previjanje daju jednako dobre rezultate kod uobičajenih dečjih povreda", kaže šef istraživačkog tima, dr Aron Čen iz Medicinskog centra Džons Hopkins u Baltimoru.

 

(MONDO)

mojabebica @ 05:40 |Isključeno | Komentari: 0
Kako naći zajednički jezik s učiteljicom koja je prava noćna mora i za vaše dijete, ali i za vas

 

Kada se pojave problemi u školu i s učiteljem (učiteljicom) prvo morate saznati od svog djeteta o čemu se radi – kako reagirati i što napraviti u toj situaciji opisali smo u prethodnom članku Sada nastavljamo priču te vam pomažemo da što bolje komunicirate i pronađete zajednički jezik s učiteljem s kojim vaše dijete ima problema.

 

Gotovo svatko prije ili kasnije u školi zapadne u ove ili one nevolje, no neka djeca imaju problema u školu više nego druga, i to nije uvijek njihova krivica. Isto tako vi nećete moći izbjeći petljanje u školski život svog djeteta, a ako je ono zbilja nezadovoljno razlogom to biste svakako i trebali napraviti. Poticanje boljeg odnosa s nastavnikom svog djeteta možda će trebati malo rada na početku, ali rezultati će se itekako isplatiti na kraju.

 

1. Upoznajte učitelja. Jeste li se upoznali licem-u-lice? I sastanak od nekoliko minuta može učiniti nevjerojatnu razliku. Ako je doista nemoguće osobno se upoznati, prijateljski e-mail ili pismena poruka je neprocjenjiva.

 

2. Nemojte projecirati svoje traume. Vaši nekdašnji problemi i tjeskobe iz škole su upravo to – samo vaši. Moguće je da će vaš sin ili kćer imati slične probleme u školi, ali nemojte odmah pretpostavljati da se radi o istoj stvari i iskaljivati se za neke svoje probleme. Situaciji pristupite otvorena uma i bez predrasuda.

 

3. Pojavite se. Dolazite na roditeljske sastanke, priredbe u školi... Tako ćete bolje upoznati učiteljicu, te razmijenite iskustva i komunicirati i s drugim roditeljima. Saznajte kakvo je vaše dijete u odnosu prema drugoj djeci

 

4. Zauzdajte emocije. Ako ste uzrujani radi nekog incidenta u školi dozvolite si da se izvučete ili ispucate na voljenoj osobi ili nekoj prijateljici. Na sastanak s učiteljem otiđite mirne glave. Ako vam je to teško – pošaljite pismenu poruku ili sa sobom na sastanak povedite partnera, kako ne biste izgubili kontrolu.

 

5. Nađite zajednički jezik. Ne sviđa vam se učiteljica/učitelj vašeg djeteta? Koliko god vam to mrsko bilo, svejedno se potrudite uspostaviti pristojnu komunikaciju. Ignoriranjem nastavnika ili prepucavanjem nećete ništa postići.

 

6. Koristite humor. Zapamtite da je i učitelj osoba koja ustaje ujutro i ponekad se žali oko svog posla i djece s kojom mora raditi. Uvedite malo više humora u vaše interakcije kako biste stvorili bolji odnos.

 

7. Otvorite se. Recite nastavniku koje su pozitivne osobine vašeg djeteta. Ne trebate odmah otkriti slabosti. Često se dijete ponaša vrlo različito u školi. Ako postoji problem, nastavnik će vas odmah obavijestiti ako mu otkrijete uobičajeno ponašanje svog djeteta.

 

8. Nemojte dozvoliti da stvari postanu osobne. Umjesto da kažete "Ja jednostavno ne razumijem VAŠ sustav ocjenjivanja", radije recite – "Možemo li razgovarati o postupku ocjenjivanja u učionici u ovoj školi." Prigovor ili pitanje uvijek uložite vezan za školu, uobičajene postupke i programe. Nemojte ih odmah vezati osobno za učitelja.

 

 

9. Nemojte krivo zaključivati. Pitajte puno pitanja. Nemojte odmah biti uvjereni da je vaše dijete apsolutno u pravu, djeca ponekad preuveličavaju. Umjesto da uletite tamo optužujući - "Zašto niste kaznili Ivana jer je udario moje dijete?", pokušajte radije ovako: "Moje dijete mije je reklo nešto što me zabrinulo. Htjela bih s vama provjeriti o čemu se točno radi."

 

10. Budite ljubazni. S malo ljubaznosti možete daleko dogurati. Biti učitelj je teško i većina učitelja to radi iz ljubavi prema djeci (samo su možda neki to smetnuli s uma). Sjetite se za blagdane poslati učitelju neku sitnicu i čestitku s toplim riječima.

 

11. Pokažite entuzijazam. Da, zbilja postoje neadekvatni nastavnici i škole. Ako to već ne dobivaju u školi, onda vi sami djetetu pokažite da učenje može biti zabavno. Njegujte ljubav prema učenju kod vašeg djeteta.

 

12. Cijenite priliku. Ako vaše dijete ima teškoća, iskoristite ovaj trenutak za životnu lekciju. Objasnite djetetu da su problemi su dio života. Naučite ga kako se nositi s problemima kroz iskrenu komunikaciju i pozitivan stav.

 

13. Napravite popis. Je li vam teško konfrontirati se drugima? Napravite popis s pitanjima i brigama koje vas muče ili pošaljite pisanu poruku ili e-mail s istim pitanjima prije roditeljskog sastanka.

 

14. Nemojte ogovarati. Pokušajte ne žaliti se na nastavnika ispred vašeg djeteta jer ćete time samo još više potkopati odnos djeteta i učitelja. Radije pomognite djetetu da mu postane ugodno u učionici. Pomozite mu da postane nadobudan učenik. Što dijete strastvenije uči, to će više obrazovanja tražiti i bolje se ponašati.

 

 

Ako se, unatoč vašoj dobroj vještini slušanja i nepristranom stavu nastavnik reagira negativno, odbijajući priznati problem ili pokazivanjem ljutnje prema vama, promijenite taktiku. Ako se ne dogovor može postići, obavijestite učitelja da ćete kontaktirati ravnatelja i pozvati ga da bude prisutni na idućem sastanku. Nikad nemojte ići preko "glave" učitelja bez prethodnog razgovora s njim o tome.

 

Ako niti ti ne pomogne zakažite sastanak s ravnateljem, dajte im kratak sažetak problematike i recite da ste se sastali s učiteljem, ali niste uspjeli ništa riješiti. Dogovorite sastanak i s učiteljem, kao dokaz svoje dobre namjere. Nikada se nemojte ljutiti ili se prijetiti jer će to samo pogoršati situaciju. Uvijek ostanite mirni i fleksibilni, jer ćete tako puno prije i lakše riješiti problem (a i ravnatelj će vidjeti da se radi o razumnoj osobi koja očito ima problem, te da ne pretjeruje).

 

{Zena}

domaci.de

mojabebica @ 05:36 |Isključeno | Komentari: 0
Što i kako dalje kada vaše dijete naleti na učitelja s kojim nikako ne može pronaći zajednički jezik?

 

Kroz školovanje vašeg djeteta bit će učitelja koje ćete obožavati, učitelje koje ćete podnositi i učitelje koje nećete moći smisliti, a jednako je i s vašom djecom i njihovom odnosom s učiteljima. Što i kako dalje kada vaše dijete naleti na učitelja s kojim nikako ne može pronaći zajednički jezik? U nekim slučajevima (u stvari u većini slučajeva) vi ćete morati prihvatiti činjenicu da je vaše dijete kažnjeno za svoja nedjela u učionici, jer ih je zbilja napravilo i zaslužuje kaznu koju je dobilo. No moguće su situacije gdje krivicu snosi problematični učitelj. Kako najbolje reagirati i što napraviti? Upravo je to tema ovog članka.

 

Za početak dobro porazgovarajte s djetetom o problemu s nastavnikom. Neka vam opiše incident i način na koji je učitelj riješio situaciju. Tada procijenite situaciju i je li učitelj pravilno reagirao. Ako smatrate da nije – prije nego bijesni krenete u školu – prvo kontaktirajte učitelja i saslušajte drugu stranu priče.

 

 

 

Ako vaše dijete nije sretno sa svojim učiteljem ono će imati vjerojatno neku od slijedećih pritužbi. Saznajte kako najbolje reagirati kada se suočite s njima.

 

 

1. "Ona uvijek viče"

 

Prosječan osnovnoškolski razred ima 30 djece i nastavnici povremeno moraju podići svoj glas. Ali postoji velika razlika između podizanja glasa kako bi se ponovo stekla kontrola i bespotrebnog urlanja. Čak i vrlo mala djeca znaju razliku i uplašit će se kada vide da osoba koja bi trebala brinuti o njima gubi kontrolu. Osim toga, oni tako neće ništa naučiti, pa je važno djelovati brzo, ali i pametno.

 

Rješenje: 1. Razgovarajte s drugim roditeljima. Imaju li njihova djeca isti prigovor? Ako je tako razmijenite iskustva i pokušajte zajedno naći riješenje te zatražite zajednički sastanak s nastavnikom. Tamo budite ljubazni, ali jasno pokažite da ste zabrinuti.

2. Nemojte slijepo vjerovati svom djetetu, ali istot ako nemojte niti slijepo vjerovati kada vam ravnatelj kaže kako do sada nije bilo nikakvih pritužbi vezano da dotičnog učitelja. To možda i jest istina, ali sada pritužba postoji i problem treba riješiti.

3. Nemojte podizati svoj glas. Vi prigovarate radi učitelja koji viče, ako i vi pokušate stvar riješiti dernjavom, izgubit ćete vjerodostojnost.

 

Upozorenje: Ako su drugi roditelji zadovoljni učiteljem nemojte odmah misliti da vaše dijete laže. Možda je vaše dijete osjetljivije ili nije naviknuto na galamu. Sami poazgovarajte s učiteljem. Je li on/ona iznenađen i zabrinut - ili razdražen i obrambeno nastrojen? Reakcija učitelja reći će vam sve što trebate znati. Ako je potrebno kontaktirajte ravnatelja.

 

2. "Okomila se na mene"

 

Prvo razmislite o tome zbog čega se učiteljica tako ponaša. Možda inzistira na nekim stvarima jer zna da vaše dijete može postići više ako se više potrudi. Možda vašem dijetetu lako popusti koncentracija, pa učiteljica provjerava prati li dijete nastavu.

 

 

Rješenje: Vi najbolje poznajete svoje dijete. Pokušava li učiteljica samo pomoći, iako se to vašem djetetu ne sviđa? Ili zbilja osjećate da se tu radi o nečem drugom? Vjerujte svom instinktu. Ako vaše dijete izgleda zbilja uzrujano, a ne samo iziritirano i iživcirano, trebali biste porazgovarati s nastavnikom i vidjeti o čemu se tu radi.

 

3. "Ona ne objašnjava stvari kako treba"

 

Ili možda vaše dijete ne sluša i ne obraća pažnju kako treba. Najbolji način da saznate je, opet, da upitate druge roditelje. Kakva je situacija s njihovom djecom? Imaju li i oni poteškoća. Ako nemaju onda zbilja nije u redu kriviti nastavnika. Možda je vaše dijete sanjar koji ima problema s koncentracijom? Ili se radi o nekom druogom problemu – loš vid ili sluh...

 

Rješenje: Provjerite sve opcije prije nego što zaključite da je to krivica učitelja. Otiđite i porazgovarajte s nastavnikom te pokušajte zajedno naći neko rješenje.

 

4. "Ja ne spadam među njezine miljenike"

 

To je čest prigovor od djece i to je nešto što je roditeljima dosta teško čuti. Uostalom, vaše dijete je predivno? Zašto onda ne spada među najdraže? Htjeli to oni priznati ili ne većina nastavnika ima favorita, iako će oni dobri učiniti sve da to ne pokažu i da se prema svima odnose jednako.

 

Rješenje: Ako svi znaju da učitelj protežira neku djecu, neka su djeca uvijek pohvaljena ili dobivaju najbolju ulogu u igrokazi... onda je vrijeme da to date do znanja nastavniku. No, budite ljubazni. Nastavnik možda ima vrlo dobar razlog zbog čega to radi, a možda toga niti nije svjestan.

 

U idućem članku detaljnije ćemo obraditi kako najbolje komunicirati i pronaći zajednički jezik s učiteljem s kojim vaše dijete ima problema. I zapamtite: svaka prije uvijek ima dvije strane. Nemojte brzopleto zaključivati i odmah naprasno reagirati. Saslušajte sve strane priče i pokušajte reagirati koliko god je to moguće nepristrano. U pravilu, 95% problema koji roditelji imaju vezano za djecu i njihov odnos s učiteljima mogu se riješiti direktnim kontaktom i komunikaciju s učiteljem. Naravno, tu je i ovih 5% koji zahtjevaju da poduzmete nešto više, no o tome ćemo u nastavku ovog članka.

 

Hoće li se situacija pogoršati ako se požalimo?

Ne. U stvari, ona će se najvjerojatnije veoma poboljšati. Mnogi se roditelji pogrešno boje da će se nastavniku tada to dijete posebno zamjeriti. No gledajte to s ove strane - činjenica da ste žalili znači da su veće šanse da ćete se ponovo žaliti. (Prvi put je uvijek najteže) Tako da je bolje za sve da se stvari odmah riješe.

 

 

{Zena}

domaci.de

mojabebica @ 05:34 |Isključeno | Komentari: 0
Ne krivite igračke za ponašanje svoje dece. Nisu one njihovi glavni uzori, već vi, i način na koji se ponašte prema njima. Zato, ukoliko nekim detetovim ponašanjem niste zadovoljni, prvo razmislite da li je to videlo od vas.

 

“Ja sam Spajdermen!” viče petogodišnji dečak i skače sa naslona fotelje na pod. Već u sledećem trenutku, sve vreme držeći u ruci lutku Spajdermena, ulazi u okršaj sa čudovištem Zelenim goblinom…

 

Mnogi roditelji su zabrinuti ovakvim ponašanjem svoje dece. Međutim, nema razloga za to. Identifikacija sa igračakama, baš kao i sa junacima iz stripova ili filmova je normalna, uobičajena razvojna pojava kod dece predškolskog, i nižeškolskog uzrasta.

 

Pogrešno je uverenje da određene igračke razvijaju agresiju kod dece. Uostalom, agresija se javlja i kod mališana koji se ne igraju ovakvim igračkama. Ono što se najčešće zaboravlja jeste da upravo zahvaljujući njima agresivnost bezbolnije prolazi (dete se izigra, iživi, isprazni na igračkama), nego ukoliko je potisnuta. Naime, što više pokušavate da određene igračke ili igre potisnete, suzbijete, zabranite, sprečite –rizikujete da se agresivnost (jer nije iživljena i proživljena u detinjstvu) na neki drugi način pojavi u nekoj kasnijoj fazi razvoja.

 

Zato: ne zabranjujte igračke svojoj deci, ma koliko vi niste njima zadovoljni.

 

Jelena Holcer, pedagog

domaci.de

mojabebica @ 05:32 |Isključeno | Komentari: 0
Igra nije samo zabava, vec jedan vazan deo zivota beba i dece uopste. Igra je, takoreci, njihov svakodnevni posao i pomaze im da uce i rastu. Roditeli su prvi i najvazniji uciteli svoje dece. I majke i ocevi mogu da pomognu malisanima da sto vise dobiju od igre. Za decu je dobro da imaju i babe i dede, zatim stariju decu i druge rodjake i prijatelje koji ce sa njima da se igraju.

 

Igra je vazna za decu zato sto im pomaze da:

 

• uce o svetu u kome zive

• uce kako da rade razne stvari

• resavaju probleme

• razumeju osecanja

• steknu samopouzdanje

• ojacaju fizicki

• nauce kako da zive u zajednici sa drugima (dele stvari, cekaju na red)

 

Evo nekih primera kako igra pomaze deci da uce i da se razvijaju

 

• Stavljanjem manjih kutija u vece bebe i malisani uce kako da koriste svoje prste i stavljaju stvari u nesto.

• Crtanje, bojenje, lepljenje, provlacenje niti pomaze deci da nauce da rade sa rukama (a uz to uci ih i strpljenju).

• Oblacenje u razne kostime im pomaze da razviju mastu i kreativnost.

• Gluma, pretvaranje da su neko drugi (roditelji ili drugi odrasli) pomaze deci da razumeju uloge odraslih. Glumeci situacije u kojima im je bilo neprijatno moze da pomogne deci da kontrolisu svoja osecanja. Drama im pomaze da koriste mastu.

 

Dobro je da se igrate sa svojim bebama i decom i iz sledecih razloga:

 

• To vam pomaze da se me|usobno upoznate i zblizite

• Deci omogucuje da vide da ih volite i da se za njih zanimate. Osecanje da ih neko voli pomaze deci da uce i da se uspesno razvijaju.

• Roditelji najboqe poznaju svoju decu. Oni mogu da im pomognu da uce kroz igru.

 

Roditelji mogu deci da pomognu da sto vise dobiju od igre tako sto ce:

Imati nesto zanimljivo za igru.

 

• Nisu vam potrebne skupe igracke.

Deca se mogu zabaviti i uciti i sa ne tako skupim irackama (drvenim blokovima, kolekcijom zivotinja, bojicama i papirom). U stvari, vi ste najzanimqivija igracka sa kojom dete uziva da se igra.

 

• Koristite stvari koj nadjete u kuci, na primer, kartonske kutije, drvene kasike, plasticne kontejnere, lonce serpe, staru odecu za preoblacenje.

 

Kako naci vreme za igru sa decom?

 

Zivot je ponekad veoma naporan i roditeqi su cesto veoma umorni. Ali ima stvari koje ne zahtevaju ni mnogo vremena ni mnogo energije. I majka i otac mogu da:

 

• Pricaju ili pevaju deci dok rade po kuci.

• Ukljuce decu u kucne zadatke koje mogu da savladaju - na primer da dodaju sundjer ocu dok on pere auto, dodaju stipaljke pri prostiranju vesa, pomazu u brisanju prasine.

• Pricaju im i pokazuju dok se voze autobusom ili idu u kupovinu.

• Odmaraju se zajedno uz slikovnicu ili pricu.

 

Zamolite stariju decu ili rodjake da se igraju ili pricaju sa decom.

 

Pustite decu da se igraju na svoj nacin

 

• Stariji cesto preuzimaju deciju igru tako sto im govore sta treba da rade

(na primer kako da prave kusu od blokova). Deci treba ponekad da pokazete kako da rade razne stvari (na primer da sla`u blokove) ali je vazno da pustite decu da isprobaju svoje ideje. To ce im pomoci da samostalno misle i da resavaju probleme. To sto ih pustate da se igraju na svoj nacin ne znaci da mogu da rade sta god hoce, recimo da crtaju po zidovima. Vi i dalje treba da vodite racuna da se ne povrede i da ne prave stetu u kuci.

 

• Pustite dete da bude vas vodic. Ponekad deca zele da rade nesto za sebe a da vi samo budete pored njih. Ponekad, deca zele da i vi ucestvujete u njihovoj igri. Pustite ih da sami odluce. U tom dobu je za decu normalno da se igraju u prisustvu drugih, a ne sa njima. Aktivnosti kojima se mozete baviti uporedo, jedni pored rugih (kao sto je crtanje) mogu biti najprijatnije za malu decu.

 

• Nemojte pokusavati da detetu namecete svoje ideje kako da se igraju.

 

• Sedite i vi na pod i igrajte se zajedno sa njima. Budite deo igre, a ne samo neko ko ih nadgleda.

 

• Umesto da im postavljate pitanja kao sto su ‘Zasto ne pravis kucu?’ bolje je da opisujete ono sto oni upravo rade, na primer

‘A sada pravis kucu’

‘Stavio si neke blokove na kamion’

 

Ovo je pravi nacin da vi sledite njih, a ne da im govorite sta da rade. Time im stavljate do znanja da ste zainteresovani za ono sto oni rade. Treba da znate kada deca zele da se igraju, a kada zele da prestanu. Povoljno vreme za igru sa bebama i decom je kada su budna, kada nisu umorna ili gladna. Bebe i mala deca ne mogu da se koncentrisu na duze vreme. Za decu su najbolji cesti i kratki intervali za igru. Znaci da deca zele da prekinu igru su sledeci:

• zevaju

• okrecu glavu

• postaju nemirna

Ovo su za vas znaci da treba da pokusate sa nekom novom igrom ili da napravite

pauzu.

 

Nadjite igre podesne za odgovarajuci uzrast

 

Evo nekoliko ideja za igru sa decom razlicitog uzrasta.

Razgovor, pevanje, pricanje prica i citanje knjiga je korisno za bilo koji uzrast. Kad beba navrsi nekoliko meseci, pocnite da joj pokazujete slike iz knjiga i pricate jednostavne price. Cak i ako ne volite da citate, ipak je dobro imati knjige u kuci da biste im mogli pokazivati slike. Pricajte malisanima o sebi i svojoj porodici, na primer, ‘kad sam ja bila/biomala/mali, moj otac je’….ili ‘kada je baka bila mlada, ona je’… Tako se deca navikavaju na strukturu jezika.

 

U malom prostoru, roditeqima moze izgledati lakse da puste decu da gledaju televiziju. Ali to znaci manje vremena za igru i ucenje (izuzev ako i vi ne sedite zajedno sa decom i pricate o onome sto gledaju). Evo nekih ideja za igru u malom prostoru.

 

2 ½ do 3 ½ godine

• Muzika i pesma. Pokreti i igra uz muziku, svirka uz improvizovane instrumente (kao sto su lonac i kasika umesto bubwa.)

• Crtanje netoksicnim bojicama

• Kuvanje. Pustite decu da pomognu (na primer da sipaju brasno u ciniju ili mesaju sastojke).

• Pravljene modela. Koristite testo za igru plasticin. Ova igra pomaze za koncentraciju i memoriju.

• Odlazak u park i trcanje, penjanje pomazu u jacanju misica i sticanju

samopouzdanja.

 

3 ½ do 5 godina

• Gluma i oblacenje. Igrajte se prodavnice ili skole. Gluma i imitiranje

pomazu deci da razumeju svet oko njih; pomaze im da uce da resavaju

probleme.

• Nizanje krupnijih perli (samo pazite da ih ne progutaju)

• Slikanje. Koristite razne predmete za slikanje. Upotrebom debljih ili

tankih cetkica, stapica sa vatom ili prstiju postizu se razliciti efekti

• Crtanje, isecanje (sa specijalnim sigurnosnim makazama za decu); lepljenje

• Slagalice

• Vezivanje pertli i masni

• Crtanje oko razlicitih oblika i predmeta

• Sadjenje - saksije sa povrcem ili cvecem

 

Igra sa malim detetom dok se istovremeno brinete o maloj bebi

• Nadjite neku aktivnost kojom dete moze da se bavi negde pored vas dok ste vi sa bebom. Pre nego sto pocnete da hranite ili kupate bebu, zapocnite neku aktivnost sa detetom (na primer, crtanje bojicama na papiru)

 

Sta ako se igrom pravi nered u kuci?

Pripremite specijalnu kutiju ili orman za igracke tako da mozete brzo da ih

sklonite i sredite sobu. I spremanje igracaka moze da bude igra u kojoj deca pomazu. Lepo je kada je kuca sredjena, ali je isto tako dobro znati da igra pomaze vasem detetu da uci i da se razvija.

 

Preuzeto sa sajta: http://mhcs.health.nsw.gov.au

mojabebica @ 05:30 |Isključeno | Komentari: 0
Jeste li tada primijetili da igrajući se izvode složene aktivnosti raznih vrsta?

 

Bave se mnoštvom raznovrsnih zadataka koji obuhvaćaju složene osobne i intelektualne odnose. Vjerno reproduciraju poznate, svakodnevne scene, grade složene konstrukcije i prihvaćaju norme i zakone koje si sami nameću. Nevjerojatno, zar ne!?

 

Kroz igru djeca prodru u svijet odraslih, upoznaju ga i uče ga savladati. I premda općenito mislimo da je igra čin čistog užitka koji umiruje djecu ona u prvom redu ima izuzetno važnu odgojnu vrijednost. U pitanju je vrst treninga, pripreme za život odrasle osobe.

 

Na dijete, u trenutku kad se treba odlučiti za jednu ili drugu igru, najčešće utječu starosna dob, spol ili djetetove osobne sklonosti. Ipak sve te igre daju djetetu priliku da uči.

 

Nekim roditeljima nije se teško uključiti u igru svoje djece, i pruža im veliko zadovoljstvo, što djecu obično oduševljava, a istodobno postaju bogatija učeći od starijih. To jača međusobni odnos i unapređuje djetetovu igru. Katkad je to odraslima naporno ili pak nemaju vremena. Za takve situacije potrebno je osigurati djetetu igru s prijateljima ili igračkama primjerenim njihovoj dobi. To je najveći doprinos roditelja.

 

Kroz igru dijete zadovoljava svoju potrebu da je posebno, uči biti neovisno o okolini, uči biti aktivno. Igra je ta koja dijete već od rođenja potiče na kretanje uz koje je povezan i govor i razni drugi oblici komuniciranja s okolinom. Ustvari, vrlo je teško zamisliti bilo koju vrstu igre koja ne bi vodila do učenja.

 

A da bi do toga došlo dijete mora imati prostor za igru, vrijeme i igračke.

Neka istraživanja su pokazala da je veliki dio novca bačen, jer su roditelji kupovali igračke kojima se dijete ne može igrati, a pri tom se misli na igračke koje nisu primjerene dobi djeteta, na igračke koje ne zadovoljavaju djetetovo zanimanje i razvojne mogućnosti, na igračke koje se pri prvoj upotrebi pokvare ili raspadnu, kao i na igračke koje dijete dobije samo zato što se sviđaju roditeljima. Zato bi trebalo osluškivati želje i interes djeteta.

 

Istraživanja su potvrdila da je djeci predškolskog uzrasta od svih igračka najdraža lopta, svih vrsta i veličina (potreba za kretanjem). Na drugom mjestu bile su igračke «za maženje», plišane igračke (potreba za ugodom i sigurnošću). Treće mjesto zauzeli su rane konstruktivne igračke, od najjednostavnijih umetaljki od složenih lego-sruktura (potreba za istraživanjem i konstruiranjem). Slijede igračke za guranje i vuču (potreba za kretanjem), lutke raznih oblika, veličina i boja i sve što uz njih ide-odjeća, namještaj...(imitativne i simboličke igre, socijalno iskustvo i komunikacija), boje, olovke, flomasteri, kolaž-papir i druga likovna pomagala izvrsna su za poticanje kreativnosti, za izražavanje emocija i svega što dijete još ne može iskazati riječima, i konačno knjige i slikovnice na koje ne smijemo zaboraviti čak i prije no što je dijete može držati samostalno. Njihova važnost je u razvoju mašte, govora, komunikacije kao i za poticanje čitanja i pisanja.

 

I za kraj: roditelji nikada ne mogu pogriješiti, ako se u izboru igre i igračaka ravnaju prema interesu djeteta i ako njegov interes za nešto još blago potiču , jer upravo to daje pravi značaj igri vašeg djeteta. I ne zaboravite da je igrati se s djetetom najbolje na što više različitih načina, ali svakodnevno.

 

Napisala: SNJEŽANA BERAK,odgajatelj

www.free-bj.t-com.hr

mojabebica @ 05:27 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 21, 2012
Malena beba nakon rođenja mora se prilagoditi novom svijetu i okruženju oko sebe, novim zvukovima, svjetlosti, senzacijama koje su joj potpuno nepoznate. 

beba

Vjerojatno nikada nećemo znati što beba osjeća u prvim trenucima nakon što je rođena, no sigurno je da novi svijet koji tada iskusi je pun nevjerojatnih doživljaja koje nikada nije iskusila. Upravo, razumijevanje njezinih osjećaja i doživljaja moglo bi vam pomoći da vašoj bebi bude što ugodnije, a vama mnogo lakše.

 

Porod

Izlaskom glavice, vaša beba se nalazi između dva sasvim drugačija svijeta. Tako dugo dok do kraja ne izađe na ovaj svijet, njezina pluća su stisnuta i pod pritiskom i ne može udahnuti. Nakon što se rodi, njezina pluća se prvi puta pune kisikom i doživljava prvi udah. Možda će odmah zaplakati ili pak iskašljati i ispljunuti plodnu vodu, kako bi se dišni putovi oslobodili za prvi udah. Naravno, u bolnicama liječnici i medicinsko osoblje pomažu vašoj bebi u tim prvim trenucima, te im čiste dišne organe. Kada se jednom presječe pupkovina, njezino disanje, cirkulacija i probava počinju raditi odvojeno od vas.

 

Nakon poroda

Vaša beba nakon poroda mora se prilagoditi novom svijetu i okruženju oko sebe, novim zvukovima, svjetlosti, senzacijama koje su joj potpuno nepoznate. Postoji opcija da će vaša beba svijet oko sebe prihvatiti vrlo mirno, no veće su šanse da će svi novi osjećaju koje će iskusiti biti popraćeni plačem, različitog intenziteta. Ono što možete jedino učiniti je da ju pokušate utješiti sa svojom prisutnošću, privijajući ju uz sebe, najbolje je koža na kožu, tješeći ju sa svojim glasom koji pozna, tako da osjeti vašu toplinu i čuje ponovno vaše otkucaje srca.

 

Novorođene bebe ne mogu same regulirati tjelesnu toplinu, što znači da im vrlo brzo može postati hladno. Pokrivajući ju s toplim i mekim pokrivačem i stavljanjem kape na glavu sigurno ćete ju utopliti. U sobi neka budu prigušena svijetla, kako bi joj se oči lakše prilagodile na svjetlost.

 

 

Također, vaša beba će se vrlo brzo naučiti na vaš miris i biti će fascinirana vašim licem. No, vjerojatno će najviše biti fascinirana s vašim grudima, odnosno bradavicama, kada u njoj proradi instinkt sisanja. Vaša beba je također rođena s nekoliko osnovnih refleksa. Primjerice, okrenut će glavu prema vama ako joj lagano podragate obraz i uhvatit će vas za prst, ako ga stavite u njezin dlan.

 

Brz oporavak

Jačina vaših trudova i jačine istiskivanja bebe, pa tako upotreba instrumenata za olakšavanje poroda može na bebi ostaviti posljedice u obliku oteklina, modrica i hematoma. Možda zbog oteknuća neće moći normalno otvoriti oči, a postoji mogućnost da će ju boljeti glava ako je tijekom poroda bila jako stisnuta ili pak ozljeđena. Ono što možete učiniti u tom trenutku je da budete što nježniji u „rukovanju“ s njom, kako bi čim više spavala, osjećaja se toplo i sigurno.

 

Nakon poroda kojih sat vremena vaša će beba vjerojatno biti budna, ali nakon toga će joj trebati dugi san, kako bi se oporavila od fizičkog napora koji je i sama proživjela tijekom poroda. Ukoliko su vam prilikom poroda dali određena sredstva protiv bolova, postoji mogućnost da će u vaša beba nakon rođenja biti pomalo malaksala i pospana, a i da će osjećati i posljedice u sljedećih nekoliko dana, pa će možda dojenje biti mnogo teže, do toga da neće znati sisati, pa do toga da ćete ju morati buditi kako biste ju nahranili.

 

Koliko god vi željeli svojoj bebi pružiti sve najbolje, ponekad to jednostavno neće biti moguće. Vaša beba će sve stvari morati iskusiti sama, a vi ste tu samo kako biste joj olakšali ovu vjerojatnu i najveću promjenu u životu čovjeka – rođenje.

 

 Preuzeto sa: relax-forum.com

mojabebica @ 06:42 |Isključeno | Komentari: 0
Dvadesete godine života najbolje su godine za začeće i rođenje djeteta, a vrhunac plodnosti se najčešće doseže sredinom dvadesetih godina života

 

Ako pokušavate zatrudnjeti u dvadesetim godinama života, vrijeme je definitivno na vašoj strani. Vaše tijelo je u najboljim godinama za trudnoću. U postocima, vaša šansa da zatrudnite za vrijeme ovulacijskog ciklusa je između 20 i 25 posto. Naravno, to se odnosi na prosjek razdoblja od 10 godina. Ako se nalazite u ranim dvadesetima, te šanse znatno se povećavaju, dok su u kasnijim dvadesetima nešto manje, no gotovo nemate razloga za brigu.

 

Ono što je važno naglasiti je da su vrlo male šanse da imate problema s neplodnošću, kojoj je nemoguće naći uzrok. Samo između tri i pet posto žena u dvadesetima godinama života ima problema s neplodnošću.

 

Prednosti trudnoće u 20-tima

 

Gledajući striktno s biološke perspektive, dvadesete godine života su najbolje godine za začeće i rođenje djeteta, a vrhunac plodnosti se najčešće doseže sredinom dvadesetih godina. Naime, žene su rođene sa svim jajašcima koje ćete ikad imati, a to je oko milijun. Dok dođu u pubertet, ostat će im oko 300.000, a tijekom životnog perioda kada ćete biti plodne, ovulirat ćete oko 400 puta.

 

Kako će starjeti, jajnici i jajašca će starjeti, pa će zato u mlađoj dobi jajašca imati manje strukturalnih problema (kromosomske abnormalnosti), koje mogu uzrokovati različite probleme u razvoju djeteta, kao što je Downov sindrom itd.

Naime, samo jedno od 1500 djece koje su rodile majke u dvadesetim godinama života imat će Downov sindrom, dok će primjerice jedno do 700 djece imati isti sindrom kod majki koje imaju između 35 i 39 godina života.

 

Također, u dvadesetim godinama života mnogo su manje šanse da ćete doživjeti spontani pobačaj, iako su pobačaji u prvim mjesecima trudnoće u svim životnim dobima vrlo česti. No, kako imate više godina, mogućnost pobačaja se povećava.

 

Omjer je ovakav;

jedan pobačaj na deset trudnoća u dvadesetima

jedan pobačaj na pet trudnoća u tridesetima

jedan pobačaj na dvije trudnoće u ranim četrdesetima

tri pobačaja na četiri trudnoće nakon 45 godine života

 

Žene u dvadesetim godinama života imaju vrlo malo ili uopće nemaju zdravstvenih problema, pa su tako manje šanse da će imati endometriozu i fibroide. Naime, oba zdravstvena problema postaju veći problem kod neto starijih žena. Drugim riječima, s trudnoćom u dvadesetima vrlo su male šanse da ćete imati bilo kakve poteškoće, a ako i imate određenih zdravstvenih poteškoća, lakše ćete ih „prebroditi“ nego starije žene.

 

Također, nakon što i rodite dijete imat ćete više energije, lakše ćete se probuditi i nahraniti dijete nekoliko puta u noći i normalno funkcionirati tijekom dana. Također, vaši roditelji su vjerojatno još relativno mladi i zdravi, pa ako živite blizu, moći će vam pomoći oko brige s djetetom.

 

 

 Nedostaci trudnoće u 20-tima

 

Trudnoća u 20-tima može naravno imati i svoje nedostatke, no više u životnom i egzistencijalnom smislu. Naime, dvadesete su godine kada još uvijek većina osoba radi na svojoj karijeri ili se pak odlučuje za svoju karijeru, pa vam trudnoća može stati na put napredovanju, te vam otežati povratak karijeri nakon porodiljnog dopusta. (Nybo Anderson et al 2000, RCOG 2008, 2011)

 

Također, kada se i vratite posao nakon porodiljnog dopusta, nećete više imati toliko vremena raditi prekovremene sate ili ulagati dodatne napore u razvoj karijere i dodatno obrazovanje, jer ćete imati dijete o kojem ćete morati brinuti. Na žalost, žene koje se odlučuju kasnije za trudnoću mnogo bolje izgledaju u očima poslodavca.

 

Zbog toga, vrlo su velike mogućnosti da ćete u tim godinama imati više problema s financijama, nećete imati riješeno stambeno pitanje, nećete završiti ili ćete odgoditi završetak visokog obrazovanje, što će isto tako utjecati na vašu karijeru.

Što se tiče same veze s partnerom s kojim imate dijete, ona isto može biti turbulentnija nego kod starijih parova, jer mnoge osobe, posebno u ranim dvadesetima su emocionalno nezrele i nespremne na vezu, brak i dijete.

 

Vaša veza može se naći na skliskom terenu posebno ako imate financijskih poteškoća, dijete loše spava, što je kombinacija koja može dovesti do brojnih problema. Stariji parovi mnogo će lakše zadržati pravu perspektivu situacije.

 

Naravno, u dvadesetim godinama života, većina osoba ima želju za izlascima, provodima, druženjima i putovanjima, koja moraju ostati po strani dolaskom djeteta, što može utjecati na samu osobu i cjelokupnu vezu.

 

Nikako ne smijemo zaboraviti, da postoji razlika u načinu kako mlađi ili stariji roditelji odgajaju i discipliniraju svoju djecu i rješavaju probleme s ponašanjem djeteta. Stariji roditelji najčešće su mnogo bolji u tom segmentu.

 

izvor: relax-forum.com

mojabebica @ 06:36 |Isključeno | Komentari: 0
S 40 godina žena ima 40 posto šanse da začne dijete, a do sredine 40-ih taj će postotak pasti još za dodatnih pet posto

 

Imate 40 i više godina i saznali ste da ste trudni? Je li prekasno da imate dijete? Odgovor je ne, bila trudnoća planirana ili neplanirana.

Naime, sve se više žena zbog karijere ili kasnijeg stupanja u ozbiljnije veze odlučuje za osnivanje ili proširenje obitelji s 40 i više godina. Jedan postotak žena ima djecu u 40-ima zbog određenih problema sa začećem. Naravno, iako još uvijek nije prekasno za rođenje zdravog djeteta, žene u tim godinama moraju biti svjesne da su „uhvatile zadnji vlak“ prije nego dođu u godine kad će mogućnost trudnoće postati stvar prošlosti.

 

Sve žene u 40-ima trebaju biti svjesne da trudnoća u toj dobi može nositi određene probleme i komplikacije. Ako se u toj dobi i odluče za dijete, velike su šanse da neće moći zatrudnjeti ili će im za to trebati mnogo više vremena.

 

Koje su šanse za trudnoću u 40-ima?

 

Ovisi koliko zaista godina imate. S 40 godina imate 40 posto šanse da začnete dijete, a do sredine 40-ih taj će postotak pasti za još pet posto. Nakon 45. godine vrlo su male šanse da ostanete trudni prirodnim putem, no ipak postoje. Veće su mogućnosti da će jajašca imati strukturalne (kromosomske) probleme, a i njihov broj iz godine u godinu drastično opada.

 

Ako i dođe do oplodnje, upravo su zbog strukturalnih problema veće šanse da će doći do pobačaja ili će plod imati određene genetske deformacije. Što je žena starija, to su šanse za određene probleme veće.

 

Ako se žena odluči na umjetnu oplodnju s navršenih 40 godina života, šanse za oplodnju su jedan naprama deset. No, već s 43 godine šanse za uspješnom oplodnjom još više opadaju pa je uspješna jedna do pet trudnoća na 100 žena.

Nakon 43. godine mogućnosti za umjetnu oplodnju su vrlo male.

 

Prednosti trudnoće u 40-ima

 

Najveća prednost ako se odlučite za trudnoću u 40-ima je što ste emocionalno i (vjerojatno) financijski spremni za dijete. U dosadašnjem životu prošli ste određene stvari, imate određena iskustva, imate stabilan posao, karijeru, ispunili ste već neke životne ciljeve.

 

Kada žene u 40-ima imaju dijete, često su u dužoj i stabilnoj vezi sa svojim partnerom što je vrlo dobar temelj za proširenje obitelji.

Starije su mame, zbog dosadašnjeg bogatog životnog iskustva, najčešće vrlo dobre u donošenje odluka što se tiče djece te imaju mnogo više samopouzdanja. Vrlo su uporne u dojenju pa ne odustaju unatoč teškom početku od čega na kraju i dijete i one imaju koristi.

 

Karijera im je u 40-ima najčešće stabilna zbog vremena koje su imale kako bi to ostvarile, no starije će se majke isto tako brže vratiti na posao nego mlađe, makar na pola radnog vremena.

 

Majke u 40-ima više nisu toliko koncentrirane na sebe, kao što je slučaj s mlađim majkama, već su više koncentrirane na svoje dijete.

Ako zatrudnite u 40-ima, velike su šanse da ćete svoju obitelj proširiti za dva člana. Naime, kod žena u 40-ima mogućnost višestrukih trudnoća je jedan naprama dva.

 

Naime, kako se žena približava menopauzi, hormoni „rade više“ da bi došlo do ovulacije. Zbog toga postoji mogućnost otpuštanja dva jajašca iz jajnika. Također, mnoge žene u 40-ima koje planiraju trudnoću, uzimaju određene hormonske terapije pa i to može biti razlog višestrukih trudnoća.

 

 

 

Nedostaci trudnoće u 40-ima

 

Žene koje zatrudne u 40-ima vjerojatno će morati poduzeti određene dodatne mjere za očuvanje zdrave trudnoće. Sama trudnoća već zbog godina predstavlja određeni rizik, a svaki će dodatni zdravstveni problem trudnoću klasificirati rizičnom. Možda to zvuči vrlo opasno, no liječnici i specijalisti koji će se brinuti o trudnoći neće željeti mnogo riskirati kada je u pitanju zdravlje majke i djeteta.

Također, kod žena u 40-ima veće su šanse razvijanja određenih zdravstvenih problema za vrijeme trudnoće:

trudnički dijabetes,

preeklamsija,

visoki krvni tlak,

placenta previa (predležeća posteljica),

ljuštenje posteljice (abrupcija placente).

 

Porod, posebno ako se radi o prvom, može biti mnogo teži i popraćen određenim komplikacijama:

carski rez,

dijete može biti loše pozicionirano za vrijeme poroda,

rođenje djeteta s niskom porođajnom težinom,

prerano rođenje djeteta.

 

Šanse za genetskim deformacijama drastično se povećavaju pa se tako jedno od 200 djece rodi s Downovim sindromom. Zbog toga se trudnicama u 40-ima predlažu određene dodatne pretrage kako bi se u ranim stadijima trudnoće ustanovile genetske deformacije (aminocenteza i biopsija korionskih resica).

 

Nažalost, spontani su pobačaji u 40-ima vrlo česti pa tako svaka žena nakon 42. godine doživi pobačaj. Za žene iznad 45. godine taj postotak raste na 75 posto.

 

Unatoč svim nedostacima s kojima se mogu susresti trudnice u 40-ima, imajte na umu da je sve više žena koje imaju djecu u tim godinama te imaju normalne i zdrave trudnoće i, naravno, rađaju zdravu djecu.

(vam)

 

 

[url=Nedostaci trudnoće u 40-ima Žene koje zatrudne u 40-ima vjerojatno će morati poduzeti određene dodatne mjere za očuvanje zdrave trudnoće. Sama trudnoća već zbog godina predstavlja određeni rizik, a svaki će dodatni zdravstveni problem trudnoću klasificirati rizičnom. Možda to zvuči vrlo opasno, no liječnici i specijalisti koji će se brinuti o trudnoći neće željeti mnogo riskirati kada je u pitanju zdravlje majke i djeteta. Također, kod žena u 40-ima veće su šanse razvijanja određenih zdravstvenih problema za vrijeme trudnoće: trudnički dijabetes, preeklamsija, visoki krvni tlak, placenta previa (predležeća posteljica), ljuštenje posteljice (abrupcija placente). Porod, posebno ako se radi o prvom, može biti mnogo teži i popraćen određenim komplikacijama: carski rez, dijete može biti loše pozicionirano za vrijeme poroda, rođenje djeteta s niskom porođajnom težinom, prerano rođenje djeteta. Šanse za genetskim deformacijama drastično se povećavaju pa se tako jedno od 200 djece rodi s Downovim sindromom. Zbog toga se trudnicama u 40-ima predlažu određene dodatne pretrage kako bi se u ranim stadijima trudnoće ustanovile genetske deformacije (aminocenteza i biopsija korionskih resica). Nažalost, spontani su pobačaji u 40-ima vrlo česti pa tako svaka žena nakon 42. godine doživi pobačaj. Za žene iznad 45. godine taj postotak raste na 75 posto. Unatoč svim nedostacima s kojima se mogu susresti trudnice u 40-ima, imajte na umu da je sve više žena koje imaju djecu u tim godinama te imaju normalne i zdrave trudnoće i, naravno, rađaju zdravu djecu.

 

izvor: relax-forum.com

mojabebica @ 06:33 |Isključeno | Komentari: 0
U liječenju neplodnosti parovi obično isprobavaju sve dostupne metode, ali treba znati da je ključni faktor za uspješno djelovanje matične mliječi - kvaliteta preparata, doza i duljina korištenja

 

Veliki je broj različitih dodataka prehrani koji mogu pomoći i kod muškog i kod ženskog steriliteta, a matična mliječ jedan je od prvih izbora jer, bez obzira na nedostatak kliničkih istraživanja, neplodni parovi često svjedoče o poboljšanju kvalitete jajašaca i poboljšanju broja i kvalitete spermatozoida. Međutim, treba znati da je ključni faktor za uspješno djelovanje matične mliječi - kvaliteta preparata, doza i duljina korištenja.

 

Što je matična mliječ?

 

Matična mliječ je mliječna izlučevina žlijezdi koje se nalaze na glavi pčele (Apis mellifera). Sastav joj varira od geografskog područja i klimatskih uvjeta, ali prosječno sadrži od 60-70% vode, 12-15% proteina, 10-16% šećera, 3-6% lipida te 2-3% mikronutrijenata kao što su vitamini, neki minerali i slobodne masne kiseline. Sadrži vitamine B skupine, vitamine A,C, D i E, enzime, aminokiseline i 10-HDA – rijetku nezasićenu masnu kiselinu koju proizvode samo pčele, a za koju se smatra da posjeduje antitumorsku aktivnost.

 

Matična mliječ u prirodi služi za rast, razvoj i prehranu matice, ali i prehranu larvi. Matica koja se hrani matičnom mliječi naraste dva puta veća i teža od obične pčele, živi 40 puta dulje od obične pčele i proizvodi i više od 2000 jajašaca na dan. Impresivna brojka, zar ne?

 

Radi se doista o jedinstvenom preparatu prirode, pa ipak, provedeno je premalo znanstvenih istraživanja, pogotovo onih vezanih uz antitumorsku aktivnost i pospješivanje plodnosti, da bi se sa sigurnošću moglo potvrditi njeno djelovanje.

 

Prema Natural Medicines Comprehesive Database, matična mliječ se koristi kod astme, alergijskog rinitisa, problema s jetrom, pankreatitisom, nesanicom, PMS-om, čirevima na želucu, bubrežnim bolestima, frakturama kosti i kod hiperlipidemije. Također se koristi kao adaptogen, za pomlađivanje i poboljšanje rada imunosnog sustava. Lokalno, koristi se u njezi kože i za rast kose.

 

Kako i sami vidite, jako su oprezni oko indikacije za neplodnost baš iz razloga što je premalo studija o djelovanju matične mliječi provedenih na ljudima. Međutim, životinjske studije su pokazale da ta tvrdnja ima temelja. Studija provedena na ovcama, objavljena 2006. godine koju su proveli istraživači s University of Science and Technology promatrala je efekte matične mliječi upravo na plodnost gdje se matična mliječ pokazala uspješnom, ako je sudeći prema broju ojanjenih janjića u odnosu na skupinu koja je primala placebo.

 

Jednako se korisnom pokazala i kod muških štakora, u studiji provedenoj 2010. godine u Egiptu gdje su oni štakori koji su primali matičnu mliječ imali veće razine testosterona i veći broj kvalitetnijih spermatozoida u odnosu na skupinu koja je primala placebo. U studiji na ljudskim parovima koji se bore s dijagnozom astenozoospermije (smanjeni udio pokretnih spermija) koju je proveo Sohag University Hospital u Egiptu 2008. godine, istraživači su promatrali djelovanje matične mliječi i meda koji su administrirani intravaginalno. Zaključak studije je da ta kombinacija može pomoći kod smanjenog broja pokretnij spermija te da bi matična mliječ doista mogla biti korisna u liječenju neplodnosti.

 

U svojoj knjizi „Infertility cure“, stručnjakinja za plodnost dr. Randine Lewis opisuje nekoliko studija u kojima je matična mliječ pomogla kod neplodnosti: „ Bogdan Tekavčić, ginekolog, proveo je studiju u koju su bile uključene žene s nekim problemom menstrualnog ciklusa, poglavito žene koje nisu imale ovulaciju. U odnosu na placebo skupinu, žene koje su dobivale polen i matičnu mliječ pokazale su poboljšanje i u nekim slučajevima izlječenje, dok u placebo skupini nije bilo promjene. Druga studija pokazala je da je davanje polena i matične mliječi neplodnim muškarcima značajno poboljšalo kvalitetu sperme.“ – opisuje dr. Lewis u svojoj knjizi.

 

Parovi kojima sam na savjetovanju preporučila matičnu mliječ u prirodnom tretmanu neplodnosti svjedoče o odličnim rezultatima vezanim uz kvalitetu jajašaca, broj i pokretljivost spermija, uravnoteženje menstrualnog ciklusa, povećanje snage i izdržljivosti, redukciju stresa i povećanje libida. Međutim, radi se o jednoj kombinaciji različitih prirodnih pristupa liječenju neplodnosti koji uključuju promjenu prehrane, životnih navika, fitoterapijske i aromaterapijske tretmane, druge dodatke prehrani te bi bilo neozbiljno tvrditi da se radi isključivo o matičnoj mliječi.

 

Ono što mi je drago vidjeti prilikom razgovora s neplodnim parovima jest da, u posljednje vrijeme, i veliki broj ginekologa sve češće preporučuje korištenje matične mliječi.

 

Imajte na umu kvalitetu, dozu i duljinu korištenja

 

Sve ovo ukazuje da matična mliječ doista može biti korisna, međutim, kao i kod drugih prirodnih preparata koji spadaju pod kategoriju dodataka prehrani – problem je u kvaliteti pripravka i u doziranju matične mliječi. A posebice u cijeni.

 

Ako se odlučite na ovaj način prirodnog liječenja neplodnosti – morate biti spremni na izdvajanje određene svote novca jer – matična mliječ je skupa. Radi se o jednom od najskupljih prirodnih preparata i ako je želite uzimati u ispravnoj dozi, morat ćete izdvojiti značajnu svotu. Nažalost.

 

Na tržište dolazi kao svježa matična mliječ koja se mora čuvati na niskoj temperaturi, liofilizirana (zamrznuta, u obliku praška), potom u obliku 50% alkoholne otopine ili pomiješana s medom (tu se najčešće nalazi u vrlo niskim dozama). Radi se o izuzetno osjetljivom produktu koji se vrlo brzo kvari ako se nađe na povišenim temperaturama te se, sigurnosti i praktičnosti radi, sve češće preporučuje uzimanje zamrznute, liofilizirane matične mliječi. Kod liofilizirane matične mliječi se na vrlo niskim temperaturama (od -30 do -60°C) vakuumom oduzima voda, a mliječ se pretvara u praškastu supstancu u kojoj su očuvane sve aktivne tvari i koje se, u kontaktu sa slinom, ponovno aktiviraju.

 

Zbog sigurnosti doziranja najčešće preporučujem liofiliziranu matičnu mliječ, ovisno o težini problema, u dozi od 1 - 2g dnevno, odnosno, dva puta po 500 mg -1 g dnevno – isključivo na prazan želudac. Moram napomenuti da ako želite uzimati svježu matičnu mliječ – omjer je 1:3, što znači da biste trebali dnevno uzeti 3-6 g svježe matične mliječi kod liječenja neplodnosti (i kod težih bolesti).

 

Vidite i sami da se radi o vrlo visokim dozama potrebnim za uspješno djelovanje tako da prilikom kupnje obavezno provjerite zadovoljava li doza na deklaraciji vaše potrebe i ne vjerujte reklamama proizvođača koji se kunu u djelovanje matične mliječi, a u pripravku nemaju niti 10% potrebne doze. Svježa matična mliječ čuva se isključivo u dubokom zamrzavanju.

 

U kojem je god obliku uzimali, svježu ili liofiliziranu, matičnu mliječ stavljate pod jezik i pustite da se tako apsorbira i direktno uđe u cirkulaciju.

 

Važno je i reći da je za prve ozbiljnije rezultate u liječenju neplodnosti potrebno pričekati nekoliko mjeseci te da primjećujem da, zbog visokih troškova koji prate jednu takvu terapiju, mnogi parovi odustanu upravo nakon prvih mjesec-dva korištenja. Kod liječenja neplodnosti, minimalno vrijeme uzimanja je tri mjeseca tako da i to imate na umu ako se odlučite za ovu vrstu terapije.

 

Napisala: Andrea Šitum

Centar Priroda zna

www.prirodazna.hr

Preuzeto s: 

Naturala.hr

mojabebica @ 06:32 |Isključeno | Komentari: 0
Znate li da bebe znaju čitati misli? I znate li da novorođenčad razumije strane jezike? Otkrijte kakve sve još senzacionalne stvari znaju bebe

U posljednjih 10-ak godina znanstvenici se intenzivno bave proučavanjem novorođenčadi i beba do godinu dana starosti. Pokušavaju doznati kako se odvija njihov razvoj u najranijoj dobi te što znaju i osjećaju. Otkrića su senzacionalna, a mi vam donosimo ona najzanimljivija.

 

Bebe 'čitaju misli'

Nedavno istraživanje stručnjaka sa Sveučilišta Missouri pokazalo je da bebe već s deset mjeseci počinju slijediti misaone procese ljudi oko sebe. 'Kada bebe vide nešto prvi put i kada ih to iznenadi, gledaju u to dugo vremena. Čine to jednako kao i ostali', pojasnila je za Huffington Post profesorica razvojne psihologije Yuyan Luo. To se, kako je istaknula, zove 'povreda očekivanja'.

 

Slatki su? Ne znači da će takvi biti i kad odrastu

Iako nekim odraslim ljudima tepaju da su vjerojatno bili divni kao bebe, takve izjave ipak ne drže vodu. Naime, istraživanje objavljeno u magazinu Infant Behavior & Development pokazalo je da sladak izgled u najranijem djetinjstvu ne jamči dobar izgled u odrasloj dobi. U istraživanju su sudjelovale 253 odrasle osobe koje su ocjenjivale fotografije odraslih osoba te fotografije tih istih osoba kad su bile male. Nije bilo nikakve poveznice između dobrog izgleda u djetinjstvu i dobrog izgleda u odrasloj dobi.

 

Bebe znaju dijeliti

Vrlo često se za bebe i malu djecu kažu da su sebični, ali istraživanja pokazuju da bebe zapravo znaju dijeliti. Točnije, već sa 15 mjeseci imaju osjećaj za druge i za nužnost dijeljenja s drugima. Zadnje istraživanje koje je to potvrdilo bilo je ono održano u Washingtonu. U sklopu toga istraživanja bebe su gledale snimku s dvije osobe kojima je servirana hrana. Kad je jednoj osobi servirano manje hrane nego drugoj, bebe su prvoj osobi posvetile više pozornosti.

 

Bebe imaju rasističke sklonosti?!

Istraživanje britanskih stručnjaka otkrilo je da bebe od svega tri mjeseca polako počinju pokazivati naklonost prema ljudima svoje rase. Ipak, preteško bi bilo nazvati ih rasistima jer isto istraživanje pokazuje da bebe koje su redovito okružene ljudima različitih rasa pokazuju naklonost prema svima – neovisno o boji kože.

 

Ritam im je u krvi

Znate li da bebe od pet mjeseci mogu identificirati brzi ritam vesele pjesme? Upravo to je otkriveno istraživanjem koje su proveli stručnjaci sa Sveučilišta Brigham Young. Dakle, vesela pjesma bebe može učiniti sretnima. One osjećaju ritam i kreću se u skladu s njim, a nerijetko uza sve to imaju i osmijeh na licu.

 

Bebe znaju jeste li dobri ili zločesti

Sudeći prema otkrićima znanstvenika s Yalea, bebe imaju osjećaj za moral već u dobi od šest mjeseci. Tijekom istraživanja bebe su bile izložene zločestim i dobrim lutkama, a nakon nekog vremena pokazivale su jasnu naklonost prema lutkama koje su 'bile dobre'.

 

Razumiju strane jezike

Dr. Janet Werker sa Sveučilišta Columbia otkrila je da će novorođenče majke koja je govorila dva jezika tijekom trudnoće prepoznati razliku između ta dva jezika. Njezino je istraživanje pokazalo da bebe u dobi do četiri do šest mjeseci razliku u jezicima uočavaju vizualno, bez prisutnosti zvuka. Nije baš jasno kako to čine, ali je jasno da razliku znaju.

izvor: relax-forum.com

mojabebica @ 06:29 |Isključeno | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
Kompresije grudi rade se da bi se održao protok mlijeka kada dijete prestane samo sisati. One stimuliraju refleks otpuštanja mlijeka i korisne su u sljedećim slučajevima:

dojenje

beba slabo dobiva na težini

kolike

česti i dugi podoji

bolne bradavice

začepljeni kanalići ili mastitis

pomaže pospanom djetetu nastaviti s dojenjem

Kompresije ne treba raditi ako je sve kako treba, već bebu treba pustiti da sama završi podoj na prvoj dojci. Ako beba želi još, treba joj ponuditi drugu dojku. Jako je važno dijete ne prebaciti prerano na drugu dojku jer na taj način neće doći do zadnjeg, masnog mlijeka i izostat će napredak na težini.

 

Dobro je znati:

 

Dijete koje je ispravno primilo dojku, lakše siše nego ono koje nije. Dijete s lošim položajem može dobiti dovoljno mlijeka jedino ako je tok mlijeka jak. Ali ipak, većina djece dobije dovoljno mlijeka, čak i kada je položaj loš jer većina majki proizvodi više mlijeka nego što ga dijete treba.

Prvih 3-6 tjedana života, djeca često zaspu kad mlijeko slabije teče, a već su se najeli. Malo starija djeca već ispuštaju dojku, kada tok mlijeka uspori.

Na žalost, dosta djece krivo prihvaća dojku. Ako mama proizvodi puno mlijeka, dijete svejedno dobro napreduje, ali mama plaća visoku cijenu lošeg položaja – bolne bradavice, nervozno dijete koje je stalno na dojci (ali stvarno jede kratko).

Radeći kompresije, održavate tok mlijeka i kada dijete počne padati u san, a to rezultira time da dijete dobije više mlijeka i više masnog mlijeka.

 

 

Kako raditi kompresije?

 

Najprije, dobro pročitajte tekst o ispravnim položajima pri dojenju.

 

Sve dok vam dijete aktivno siše i guta, ne morate raditi kompresije grudi. Kada prestane aktivno sisati, a još uvijek drži dojku u ustima, možete početi s kompresijama.

 

Držite dijete na jednoj ruci, a dojku držite drugom rukom, palac s jedne, a prsti s druge strane dojke, dalje od bradavice. Lagano stišćite palac i prste jedne prema drugima, ali radite to lagano, da vas ne boli.

 

Dijete će početi ponovno sisati i gutati, a vi nastavite s kompresijama sve dok dijete ne prestane aktivno sisati i dok samo ne počne grickati dojku.

 

Kad mama prestane s kompresijama, neka djeca će skroz prestati sisati. U slučaju da dijete nastavi gutati i nakon što ste prestali s kompresijama, pričekajte malo, ne žurite s novim periodom masiranja sve dok dijete ne počne grickati bradavicu.

 

Pri svakoj seriji kompresija, pomaknite malo ruku, ne masirajte uvijek isto mjesto na dojci.

 

Dojku ne morate promijeniti odmah kada dijete prestane sisati i kompresije više nemaju efekta. Što dijete duže siše, to će se protok mlijeka smanjivati, a kompresije će biti manje i manje učinkovite.

 

Kad su kompresije postale neefektivne, a dijete postalo pospano ili nemirno, ponudite drugu dojku i ponovite cijeli proces.

 

Eksperimentirajte! Ova tehnika pomaže mnogim mamama, ali varirajte kako god vama i djetetu odgovara. Sve dok vas ne boli i dok dijete dobiva dovoljno mlijeka – kompresije funkcioniraju.

 

Kompresije grudi nećete morati raditi u cijelome periodu dojenja. Kako se tehnika dojenja bude poboljšavala, tako će se stvari više događati same od sebe.

 

 

Izvori: www.breastfeeding.com www.lalecheleague.org

 

roda.hr

mojabebica @ 10:49 |Isključeno | Komentari: 0
"Izgubila sam mlijeko zbog stresa." … Koliko se samo puta čuje žalosna konstatacija mame koja nije uspjela dojiti svoju bebu onoliko dugo koliko je željela?

 

Uz određene ograde, ova je izjava djelomično točna. Mlijeko ne može "nestati" preko noći. Kad je mama pod stresom, hormon prolaktin, koji je odgovoran za stvaranje mlijeka, čak se i pojačano izlučuje. Međutim, blokiran je hormon oksitocin, koji djeluje na otpuštanje i dostavu mlijeka bebi, te je i refleks otpuštanja mlijeka slab ili se aktivira nakon duljeg bebinog sisanja. Mlijeka u dojkama ima, ali beba ne može doći do njega i nakon dojenja je nezadovoljna i gladna. Mama se osjeća frustrirano i nesretno, njezino tijelo dobiva signal za manju proizvodnju mlijeka za sljedeći podoj i taj začarani krug zabrinute mame i nezadovoljne bebe može rezultirati postupnim prestankom dojenja.

 

U prvim danima nakon poroda, dojke su često prepunjene i oksitocin teže dolazi do mišića oko mliječnih kanalića. Zato mama može primijetiti da su grudi pune, ponekad čak toliko da dođe do zastoja mlijeka, a pražnjenje dojke je otežano. I u kasnijim periodima dojenja može oslabiti refleks otpuštanja mlijeka.

 

Što možete učiniti kako bi pomogli bebi i sebi, kako bi se mlijeko otpuštalo iz dojke?

 

Opustite se! Naravno, često je to lakše reći nego učiniti, pogotovo ako se dojenje još nije uhodalo, ako osjećate bolove u dojkama i umorni ste od nedavnog poroda, a istovremeno se bojite napreduje li beba dobro, je li gladna. No, postoje načini na koje si možete pomoći.

Pokušajte u svojoj okolini naći podršku i razgovarati s vašim ukućanima i bliskim ljudima o prednostima dojenja za vas i bebu. Ako je moguće, pokušajte organizirati pomoć u kući. Budite u kontaktu s ljudima koji će vas ohrabrivati u odluci da dojite i poticati vašu vjeru u sebe i svoju sposobnost da dojite svoje dijete.

Ako osjećate napetost jer ste neprekidno okruženi drugim ljudima, zamolite ih da odu u drugu prostoriju dok dojite bebu ili da jednostavno odgode posjete neko vrijeme dok se dojenje ne uhoda.

Pomoći će i ako se prije podoja istuširate u toploj vodi ili izmasirate dojke toplim rukama. Neka se podoj odvija u što mirnijoj atmosferi. Utišajte televizor, pustite glazbu koja vas opušta, isključite telefon ukoliko vas ometa. Možete i zamračiti prostoriju u kojoj dojite.

Udobno se smjestite i namjestite bebu na prsa. Poduprite sebe i bebu jastucima, pri tome je važno da je bebin položaj dobar kako bi učinkovito sisala.

Nemojte bebi nametati ritam dojenja. Ako promatrate bebino ponašanje, nakon nekog vremena naučit ćete prepoznavati kada je gladna i prije nego što počne neutješno plakati i na taj će način dojenje biti ugodnije za oboje.

Alkohol i nikotin u svakom su slučaju nepoželjni dok dojite jer se izlučuju u mlijeku. Osim toga, alkohol i nikotin, kao i prekomjerna količina kave, mogu blokirati otpuštanje mlijeka.

 

 

Pripremila: LidijaT

 

Izvori: www.lalecheleague.org

G. Gjurić, Sve o dojenju

www.roda.hr

 

mojabebica @ 10:24 |Isključeno | Komentari: 0
Mama stavi svoju gladnu bebu na dojku, beba počne sisati i već nakon par gutljaja počne neutješno plakati, vrištati i okretati glavu od dojke. Usta su joj puna mlijeka, mlijeko curi iz dojke u malim mlazovima, a mama neuspješno pokušava ponovo ugurati dojku u usta svoje rasplakane bebe.

 

Možda ste i Vi doživjeli sličan scenarij? Za mamu je osobito frustrirajuće kada beba počne odbijati dojku. Vidite da mlijeka ima, beba je zdrava, jedino što Vam se čini da dojenje, umjesto užitka i maženja, počinje više nalikovati na borbu.

 

Jedan od razloga zbog kojih neke bebe odbijaju dojku može biti prejaki refleks otpuštanja mlijeka. Tada mlijeko nadolazi iz dojke naglo i u velikoj količini pa, ako do tako naglog otpuštanja mlijeka dođe na početku hranjenja, beba guta zrak i dobiva previše prvog, vodenastijeg mlijeka, u odnosu na masnije mlijeko. Priljev mlijeka u bebina usta postaje prejak i beba ne može gutati toliko brzo. To može uzrokovati grčeve u trbuščiću koji se naglo puni zrakom i velikom količinom mlijeka. Osim toga, budući da prvo, vodenasto mlijeko sadrži veliku količinu laktoze koja djeluje laksativno, beba može imati česte i eksplozivne stolice.

 

Neke mame imaju ovaj problem sa svakom bebom. Neke uoče da jedna beba ne «izazove» prejako otpuštanje mlijeka, dok druga doji tako intenzivno da se i mama i beba moraju naučiti nositi s prejakom navalom mlijeka. Utješno je znati da s 4-5 mjeseci starosti problem obično prestaje. Evo nekoliko savjeta kako možete pomoći sebi i bebi:

 

Postoje položaji kod dojenja kojima možete smanjiti prejaku navalu mlijeka u bebina usta. Možete pokušati dojiti bebu tako da ležite na leđima, a beba leži na Vama, na trbuščiću, tako da joj pridržavate glavicu i leđa. Na taj način bebina se glava nalazi iznad dojke. Možete također pokušati i položaj nogometne lopte, a bebu ponovo pokušajte što više uspraviti tako da joj se glava nalazi iznad dojke.

Kad prilikom dojenja osjetite da mlijeko nadolazi, trebate maknuti dijete s dojke - to možete učiniti tako da nježno stavite prst u kut bebinih usta. Ako ste pripremili pelenu ili neku sličnu krpicu, možete pustiti da mlijeko koje prska iscuri u nju. Takva kratka pauza bolja je nego puštanje bebe da plače i istovremeno doji jer će se beba tako nagutati još više zraka.

Pokušajte bebu uspraviti da podrigne. Možete zatim pokušati promijeniti položaj jer će predah i promjena položaja usporiti gutanje i tako smanjiti i količinu zraka koju beba proguta. Zatim možete staviti bebu na tu istu dojku i pustiti je da doji dok se spontano ne odvoji od dojke.

Ako znate da "patite" od preaktivnog refleksa otpuštanja mlijeka, možete neposredno prije podoja prvih par najjačih mlazova rukom izdojiti u npr. ručnik ili pelenu - nakon toga će se mlaz smanjiti, i beba će biti u stanju normalno gutati mlijeko koje će nadolaziti.

Dobro je pokušati povećati količinu masnijeg mlijeka koju beba uzima, u odnosu na prvo, vodenastije mlijeko. Prilikom obroka, ne treba mijenjati stranu, nego treba pustiti bebu da doji na istoj dojci, a drugu stranu ponuditi tek ako beba želi još dojiti nakon što se sama odvojila od dojke. Ako beba traži podoj tijekom sljedeća 2-4 sata, dobro je prvo ponuditi istu dojku na kojoj je prethodno dojila.

Promatrajući bebino ponašanje, uočit ćete da Vam ona daje znakove da želi dojiti i prije nego što zaplače: možda mljacka ili gura šačice u usta, možda traži dojku dok je držite u naručju. Bebu treba pustiti da doji često, bez pokušavanja uvođenja vremenskog ograničenja obroka, jer će otpuštanje mlijeka biti manje intenzivno što beba bude češće dojila. Kada prepoznate bebine znakove i preduhitrite plač zbog gladi, ona će sisati manje intenzivno i tako neće gutati zrak.

 

 

 

Pripremila: LidijaT

 

Izvori: www.lalecheleague.org

G. Gjurić: Sve o dojenju 

 

www.roda.hr

mojabebica @ 10:20 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, travanj 19, 2012
Kada se beba rodi vaginalnim porođajem, pošto je majka budna, beba se prvo stavi na stomak i grudi majke. Tako se praktično nastavlja prisnost između majke i deteta stvarana punih devet meseci. Do ovog nežnog kontakta telo uz telo dolazi pre presecanja pupčane vrpce. Majke u tom trenutku, pošto osećaju strepnju za svoju bebu, posmatraju njen izgled, broje prstiće na rukama i nogama... većina majki osetiće lepotu ovog nezaboravnog trenutka.

beba

Posle ovog kontakta bebi se seče pupčana vrpca i obrađuje pupak. Presecanje pupčane vrpce je praćeno plačom, koji je znak da su bebine respiratorne funkcije u redu. Od trnutka rođenja, bebe su male ličnosti i svaka plače na svoj način. Ne plaču sve bebe jednako snažno i jednako dugo.

 

U sali se obavlja i merenje bebine telesne težine, dužine i obim glave, zatim se vrši ocenjivanje bebe koje radi pedijatar. Posle toga se beba uvija u sterilnu gazu i odnosi u boks za bebe. U koliko je potrebno da se porodilji obavi revizija ili ušivanje nakon epiziotomije, to se obavlja tok je beba u boksu, i majka ostaje u sali oko dva sata. Po isteku ovog vremena odlaze na odeljenje. U zavisnosti od uslova porodilišta, bebe su smeštene pored majki ukoliko to uslovi dozvoljavaju, a ako ne onda bebe ostaju u boksu.

 

Dva do dva i po sata po rođenju vreme je za prvo kupanje. Prvo kupanje obavlja se uz upotrebu čiste vode i rastvora esemptona, koji je zapravo blago dezinfekciono sredstvo. Kupanje obavlja pedijatrijska sestra. Posle kupanja pedijatar pregleda bebu. Pošto su majke uglavnom zbunjene, sumljičave i zabrinute za svoju bebu. Pokazalo se najbolje kada su majka i beba zajedno i majka prisustvuje pregledu. Vešti pokreti pedijatra kojima pomera dete majkama ulivaju sigurnost i one su spremnije da što pre počnu same da podižu dete, da ga kupaju i trže u naručju.  Prvi pregled je veoma važan. Sumnje i nedoumice, stanja i zdravlja bebe, pedijatar će otkloniti. Ukoliko majka ili pedijatrijska sestra primete bilo šta neobično na bebi, o tome obaveštavaju pedijatra koji će još jednom pregledati bebu i ako trba uraditi i neke dodatne preglede. Neke majke će biti zbunjene bojom kože svog deteta, načinom kako ono gleda, kako sisa, grimasama koje ono pravi idt. Nemaju sve bebe istu nijansu ružičaste boje kože, nisu ni sve isto raspoložene za sisanje ili spavanje. Najbolje je da odmah prihvatimo da su bebe male ličnosti, svaka za sebe, čije osobine treba  prihvatiti i poštovati.

 

Važno je da mame znaju da o svojim brigama i strepnjama vezanih za bebu uvek mogu da porazgovaraju sa pedijatrom.

 

Tek rođena beba prve dane uglavnom provede spavajući. Posle sna koji uglavnom traje tri do četiri sata, ona se javlja plačem, što je znak da im je nešto potrebno. Naj češće plaču kad su gladne, osećaj nelagodnosti zbog pune pelene ili im je potreban kontakt sa mamom. U prva 24 časa života, beba ima prvo mokrenje i prvu stolicu, koja se naziva mekonijum. Bebina prva garderoba je benkica i pelene.

 

Nema sumnje da prvi dan života bebe je pun uzbuđenja.

 

www.mojabeba.com

mojabebica @ 08:18 |Isključeno | Komentari: 0
Gubitak kose usled trudnoće (nekada čak i u pramenovima) iskuse skoro sve mame od trećeg do šestog meseca pošto se porode.

 

Šta je uzrok?

Normalno je da oko 100 dlaka kose opadne dnevno, ali ne u isto vreme te i ne primetite. Hormoni u trudnoći čuvaju te dlake od opadanja i zato Vam kosa izgleda kao sa reklame, toliko gusta da ne možete ni četku da provučete. Ali sve lepe stvari imaju kraj, a to uključuje i novi izgled kose. Kada se hormoni vrate u normalu, kosa se vraća takođe.

 

 

Šta treba da znate?

Ne izbezumljujte se! Ne ćelavite već se vraćate u normalno stanje. Ukoliko dojite bebu, dlake će ostati dok ne počnete da je prihranjujete mlečnom formulom ili čvrstom hranom. Dojili ili ne, budite bez brige jer do trenutka kada dete bude duvalo svećicu za svoj prvi rođendan, opadanje Vaše kose će biti završeno, a izgled kao pre trudnoće.

 

Šta možete učiniti?

- Kosa će biti zdrava ako se tako hranite i pijete prenatalne vitamine.

- Budite posebno pažljivi prema njoj dok je u fazi opadanja. Šamponirajte je kada je neophodno, koristite dobar regenerator i redak češalj kako biste smanjili mršenje. Koristite šnale da pokupite kosu, nikako gumice i izbegavajte da pletete kike.

- Preskočite upotrebu jakog fena, figara ili prese i zanemarite sve hemikalije koje se odnose na uvijanje ili ispravljanje kose.

- Razgovarajte sa lekarom ukoliko je opadanje kose preterano i zabrinjavajuće. Kada je praćeno ostalim simptomima, opadanje kose može biti simptom rada štitne žlezde.

 

www.mojabeba.com

mojabebica @ 08:15 |Isključeno | Komentari: 0
Svaki roditelj se boji otkrića da je beba rođena sa nekim ozbiljnim defektom. Ako se dete rodi sa genetskim poremećajem kao što je Daunov sindrom, roditelj shvata da doktori ne mogu ništa učiniti da izbegnu ovu hromozomsku anomaliju, ali u drugim slučajevima, beba se povredi tokom ili nakon rođenja. Postoji velika razlika između defekta otkrivenog po rođenju i povreda nastalih po rođenju bebe.

 

U slučaju povreda nastalih po rođenju, roditelji će verovatno imati osećaj da se nešto može učiniti kako bi se sprečila ova povreda koja se slučajno desila. Ako se povreda može sprečiti, zar ne bi trebalo da osoblje bude odgovorno, pošto su prouzrokovali tugu koju osećaju roditelji i da stoga plate novonastale medicinske potrebe bebe?

 

U nekim slučajevima, povrede su male, na primer, modrice ili ogrebotine nastale usled teškog porođaja. U drugim slučajevima, povrede koje pretrpi beba mogu biti ozbiljne i imati za  posledicu dugoročne invaliditete ili čak smrt. Evo nekoliko povreda koje se mogu desiti tokom rođenja ili odmah po rođenju:

 

Jedan od najtežih povreda koja bebu može da zadesi tokom rođenja je cerebralna paraliza. Cerebralna paraliza nastaje kada je deo mozga, koji je odgovoran za motorne funkcije, oštećen. Ova vrsta oštećenja se dešava kada dođe do nedostatka kiseonika u mozgu pa čak i za kratko vreme. U oko 20% slučajeva sa cerebralnom paralizom, uzrok je nedostatak kiseonika tokom rođenja ili odmah po rođenju.

 

Cerebralna paraliza uzrokuje probleme sa pokretljivošću, čulom vida i govorom. Često, deca sa cerebralnom paralizom nemaju sposobnost duboke percepcije i možda neće biti u stanju da kontrolišu pokrete.  Neka deca će imati iznenadne napade, dok kod nekih će se razviti mentalna retardacija, blaži ili teži oblik. Deca sa cerebralnom paralizom će verovatno morati da koriste neka pomagala kao što su to štake, dok u težim slučajevima, biće prinuđeni da koriste kolica.

 

Cerebralna paraliza je jedna najtežih povreda koja se može desiti kod beba po rođenju, ali postoje i druge vrste povreda, i to su:

 

*Oči sa popucalim kapilarima

*Povrede mekog tkiva

*Frakture (prelomi) kostiju

*Abrazije i modrice

*Facijalna parailiza

*Povrede nastale usled upotrebe forcepsa ili vakuma

*Erbova paraliza (paraliza mišića ramena)

 

Ponekad, povrede po rođenju mogu se desiti kada majka ima infekciju kao što je strep grlo ili neku polnu infekciju u toku porođaja. Doktori bi trebalo da izvrše testiranje na ove bolesti i da preduzmu odgovarajuće mere kako bi izbegli povrede kod bebe.

 

mojabeba.com

mojabebica @ 08:13 |Isključeno | Komentari: 0
Poslijeporođajna depresija ili PPD patološki je poremećaj koji se javlja kod 10% do 16% žena, a najčešće u roku 4 do 8 tjedana nakon poroda, iako se može pojaviti i kasnije.

Za njezinu dijagnozu, osim općeg depresivnog stanja (tuga, plačljivost, razdražljivost, bespomoćnost), kod žene se javlja barem 5 od sljedećih znakova:

 

značajno smanjen interes za sve ili većinu životnih aktivnosti,

značajne promjene apetita (njegovo povećanje ili smanjenje), odnosno značajan dobitak ili gubitak na težini,

poremećaji spavanja (nesanica ili pretjerana pospanost),

prevelika uzbuđenost ili usporenost u dnevnim aktivnostima,

umor i gubitak energije,

osjećaj bezvrijednosti i/ili osjećaj krivnje,

smanjena sposobnost koncentracije i mišljenja,

pokušaj samoubojstva ili česte misli o smrti.

Uzroci poslijeporođajne depresije nisu u potpunosti utvrđeni, međutim, smatra sa da su oni kombinacija bioloških i psihosocijalnih čimbenika. Kad se spominju biološki čimbenici, prije svega se misli na hormonalne promjene koje se događaju u trudnoći, za vrijeme i nakon poroda. Tokom trudnoće, razine hormona estrogena i progesterona povećaju se i do 10 puta, a u roku od 3 dana nakon poroda, vraćaju se u normalu. Istodobno, razina hormona prolaktina drastično naraste u prvom tjednu nakon poroda.

 

Što se tiče psihosocijalnih čimbenika, postoje određene skupine žena kod kojih je rizik za pojavljivanje poslijeporođajne depresije veći. To su prije svega žene koje su inače bolovale od depresije te one u čijoj obitelji postoji povijest depresije. Zatim, tu su žene sa slabom socijalnom podrškom (ne primaju dovoljno ni emocionalne ni fizičke pomoći od svoje okoline), a tu se posebno ističu majke adolescentice i samohrane majke. Depresija će se također češće javiti ukoliko je trudnoća bila neželjena, ako je porod bio težak i kompliciran (pogotovo kod carskog reza), te ako novorođena beba ima zdravstvene probleme ili je nedonošče.

 

Budući da je dolazak djeteta na svijet velika životna promjena, javljanju depresije pogodovat će i bilo kakva druga velika i stresna promjena koja se može javiti dok je beba još mala (preseljenje, nezaposlenost, svađe s partnerom, financijski problemi, smrt voljene osobe). Kao uzroci pojave poslijeporođajne depresije, navode se i nisko samopoštovanje, veliki dobitak na težini tokom trudnoće te niski socioekonomski status.

 

Istraživanja pokazuju da PPD, osim velikih problema koje predstavlja mami, utječe i na bebu, te je povezana s razvojnim problemima, poremećajima ponašanja, lošim zdravljem, depresijom i nesigurnosti u kasnijoj dobi. Zato je vrlo važno što ranije dijagnosticirati i liječiti ovu bolest: kod blagih simptoma dovoljno je psihološko savjetovanje, dok je kod ozbiljnijih problema potrebna psihoterapija i uzimanje antidepresiva (postoje i oni koje mogu uzimati majke dojilje).

 

Međutim, ono što je najvažnije u tretiranju poslijeporođajne depresije jest preventiva. Ona se može ostvariti u nekoliko oblika. Kao prvo, vrlo je važna podrška okoline, a tu se prvenstveno misli na pomoć u obavljanju kućanskih poslova i kuhanju barem u prva 3-4 tjedna nakon poroda, kako bi se mama i beba imale priliku upoznati i izgraditi međusobnu vezu te kako bi se ustalilo hranjenje bebe. Ukoliko je to moguće, dobro je da tata uzme godišnji odmor, da mama, svekrva ili prijatelji pomažu što više mogu ili da se u, krajnjem slučaju, unajmi netko tko bi s vremena na vrijeme pospremio, izglačao, skuhao.

 

Zatim, jako je bitno odgovarati na bebin plač jer on zna predstavljati veliki stres za mamu. Nošenje bebe na rukama, u klokanici ili marami dobar je način smirivanja plača, a istraživanja pokazuju da nošene bebe plaču i do 50% manje od onih koje nisu često nošene. Isto tako, bitno je odgovoriti na dječji plač u prvih 90 sekundi. Što se duže čeka, duži je i period smirivanja bebe.

 

Važno je i da mama i tata svakog dana odvoje vrijeme za sebe, odnosno da razgovaraju o svojim osjećajima, nedoumicama, potrebama pa makar i samo 10 minuta.

 

Majka također mora imati šansu odmoriti se, a preporučuju se različite tehnike opuštanja, od vizualizacije, meditacije, tehnika disanja pa do fizičke aktivnosti i vježbanja, ovisno kako kojoj ženi odgovara.

 

Na kraju, ali ne i manje važna, vrlo je bitna podrška u dojenju (LLL, Rodin SOS telefon ili bilo koja majka koja je uspješna u dojenju). Istraživanja pokazuju da dojenje smanjuje stupanj ili pak umanjuje utjecaj poslijeporođajne depresije na život. Odnos majke i djeteta tokom dojenja jako je važan za majke s PPD-om jer osjećaju da je bar dojenje nešto što dobro rade. Ako majka ne doji ili naglo prestane dojiti, u njenom tijelu događaju se drastične hormonalne promjene koje mogu uzrokovati tugu sve do stanja depresije. Zato se, osobito kod majki s PPD-om ili onih sklonih tome, ne preporučuje nagli prestanak dojenja.

 

Tekst napisala: Iva G.S

www.roda.hr

mojabebica @ 08:11 |Isključeno | Komentari: 0
Kad je porođaj prirodan koliko god je to moguće, kada je majci omogućeno da rađa slobodno i bez ičijeg uplitanja, njen će porod biti brži i sigurniji.

 

Kad se ljudi upliću u proces rađanja, oni uvode elemente s kojima se tijelo ne zna nositi. Lijekovi i medicinski postupci prepreke su sigurnom porodu jer u jednadžbu rađanja unose varijable koje nisu dio genetički kodiranih uputstava za rađanje. Vaše tijelo patološki reagira na lijekove u organizmu, na to što ste prikovani za krevet i što vam ne dozvoljavaju da jedete ili pijete. Ako vam tijelo šalje signale, a vi ih ignorirate ili ne osjećate zbog utjecaja lijekova, ili ako ste previše uplašeni da bi razumjeli što vam tijelo poručuje, komplikacije i daljnje intervencije postaju gotovo neizbježne.

 

Bilo koji lijek koji primite za vrijeme poroda, dolazi do djeteta u roku od nekoliko minuta. Imajte na umu da količina lijeka može odgovarati vama, ali vaše dijete koristi vaš krvni sustav pa prima istu količinu lijeka koju primate i vi. Sigurno ste vidjeli dječje lijekove protiv bolova ili gripe. Na omotu uvijek piše koja količina odgovara određenoj starosnoj dobi i tjelesnoj težini djeteta. Kad su lijekovi protiv bolova dani vama, majci, količina je prilagođena vašim, a ne djetetovim potrebama. Vama treba dovoljna količina lijeka da vam otupi bol pa dobivate količinu za odrasle, a ona je prevelika za vaše dijete. Da je djetetu koje je već izašlo iz maternice liječnik dao toliku količinu lijeka, zasigurno bi bio optužen za nesavjesno vršenje dužnosti. Budući da je vaše dijete manje od vas, a količina lijekova u njegovom sustavu prevelika, puno je više vremena potrebno da bi lijek izašao iz djetetovog organizma, nego iz vašeg. Djeca majki koje su primile epiduralnu analgeziju imaju više nepravilnosti u funkcioniranju respiratornog sustava od ostale djece. Kad se takvo dijete rodi, ono je uglavnom letargično i spava više nego što je to normalno. Često, takva djeca dulje vrijeme nakon poroda nisu zainteresirana za dojenje. Ona ne dožive mirno, budno stanje koje osjete prirodno rođena djeca - stanje tihe živahnosti koje je važno zbog što većeg poslijeporođajnog zbližavanja mame i bebe.

 

Kad je vaš porod induciran ili pojačan pitocinom (umjetnim oksitocinom), trudovi se ubrzavaju i čini se da se javljaju jedan za drugim, bez ikakvog perioda odmora. To može iscrpiti maternicu i onemogućiti njeno djelotvorno stezanje. Možete se otvoriti do određene mjere i zatim dalje ne napredovati, a tada je neophodan carski rez. Pitocin također povećava rizik razderanja maternice jer čini trudove puno snažnijima. Žene često porod započnu s pitocinom i trudovi postanu toliko bolni da se ne mogu nositi s njima bez lijekova protiv bolova. Na taj način se u njihovom sistemu nađu dva lijeka umjesto jednoga.

 

Većina bolnica zahtijeva konstantnu uporabu elektronskog monitora. Taj postupak obuhvaća i pričvršćivanje ultrazvučnog aparata na vaš trbuh kako bi se pratili trudovi, te otkucaji vašeg i djetetovog srca. Kad ste priključeni na taj aparat, vi morate ostati u krevetu, a ležanje u krevetu pojačava duljinu trudova, povećava njihovu bol i smanjuje vašu sposobnost da se nosite s njima. Vama MORA biti omogućeno mijenjanje položaja tijela onako kako to vaše tijelo traži.

 

Ležanje u krevetu često dovodi do promjena u otkucajima srca fetusa. Ponekad te promjene predstavljaju pravu nepravilnost, a ponekad se tumače kao takve, iako zapravo ne postoji nikakva opasnost po dijete. U svakom slučaju, ako je majci dozvoljeno da izađe iz kreveta i da se kreće, ove nepravilnosti u otkucajima srca uglavnom se vrate u normalu. Ponekad su te nepravilnosti jednostavno posljedica normalnog procesa rađanja, te uopće ne uzrokuju oštećenja. Promatrači ne mogu znati o kojem se slučaju radi, tako da uvijek interveniraju.

 

Istraživanja o elektronskom monitoru su pokazala da se rezultati ne tumače uvijek ispravno. Iako rezultati mogu pokazivati nepravilnosti, drugi testovi obavljeni na majci i djetetu ne slažu se uvijek s tim da oštećenja zapravo i postoje. Tamo gdje se koristi elektronski monitor, povećava se broj carskih rezova i porođaja pomoću kliješta. Nije se pokazalo da korištenje takvih monitora značajno poboljšava ishod poroda za majku i dijete, ali ono zasigurno povećava broj intervencija.

 

U bolnicama ženama često govore da "ne napreduju" ako se ne otvore barem jedan centimetar na sat. Ta dijagnoza temelji se na istraživanju koje je prije mnogo godina proveo dr. Friedman. On je bilježio podatke mnogih poroda i napravio prosjek trajanja i napredovanja tih poroda. Izradio je ono što se danas naziva "Friedmanova krivulja". Prosječno napredovanje je jedan centimetar na sat. Ako ne napredujete barem toliko, vjerojatno ćete dobiti pitocin. Ako ni s pitocinom ne napredujete, “ponudit” će vam carski rez. "Ponuđeno" je neobičan izraz za to, budući da će vam reći da nema drugog izbora.

 

Kako biste se osjećali da vam kažu da je prosječna žena visoka 1,65 m i da ste vi nenormalni ako ste visoki 1,75 m? To je u suštini ono što se kaže ženama koje ne napreduju barem jedan centimetar na sat. Izgleda da nitko ne shvaća da je Friedmanov "centimetar na sat" PROSJEK. Prosjek je sastavljen od visokih, srednjih i niskih vrijednosti. Neke žene napreduju na jednoličan, stalan način, ali mnoge, ako ne i većina, napreduju u naletima. Možete neko vrijeme ujednačeno napredovati, zatim imati period odmora i zatim ponovo nastaviti. Vaše emocionalno stanje utječe na način na koji se vaš porod odvija i zato je vrlo važno pod svaku cijenu izbjeći ometanja u sobi u kojoj rađate. Često je promjena emocionalne atmosfere sve što je potrebno da bi trudovi ponovo započeli.

 

Vaše tijelo točno zna kako treba roditi. Sve što morate učiniti je da uklonite prepreke, tako da vaše tijelo može slobodno učiniti to što zna činiti. Dozvoliti ženi da sama kontrolira svoj porod, znači pobrinuti se da sve ide baš onako kako bi trebalo. Vaše tijelo neće pokušati sabotirati porod, osim ako ga prepreke na to ne natjeraju. Usredotočite se na to da naučite otkloniti svaku moguću prepreku.

 

 Judie C. Rall

 

Izvor: www.hypno.net

 

www.roda.hr

mojabebica @ 08:09 |Isključeno | Komentari: 0
Proces vezivanja za novo dijete počinje znatno prije nego sam porod. Ipak, događaji vezani za porod snažno utječu na majčine osjećaje prema novom djetetu. U vrijeme dok sam bila studentica, novorođenče su odmah nakon poroda umatali u sterilnu dekicu i odnosili ga na odjel za novorođenčad, kao da mu o tome ovisi život, a majka je ostala molećivo gledati za djetetom umirući od želje da ga drži u rukama.

 

Istraživanja o prvom kontaktu s djetetom pokazala su da majke svoju novorođenčad dodiruju vrlo oprezno, vrhovima prstiju, a potom ih priviju na grudi, kožu na kožu. Ovakav način stvaranja prvih veza zapravo je samo rezultat kulturoloških navika, "rezultat" trenutačnog razdvajanja majke i djeteta. Tijekom moje specijalizacije, počeli smo nakon poroda stavljati dijete majci na trbuh umjesto da ga odmah stavljamo u grijač. Ako majka privije svoje dijete tako da bude "koža na kožu" i ako su oboje pokriveni jednim pokrivačem, beba ne treba nikakav grijač, majka je "grijač" - i to tako treba biti. U normalnom porodu majka automatski podiže dijete sebi na grudi i obgrli ga rukama i tako su u vezi preko kože cijelim prednjim dijelom tijela. Majka zna da je beba njezina, da treba topao i ugodan doček istog časa.

 

Porod ima i za oca vrlo veliku važnost. Što više sudjeluje u procesu, to je bolje. Margaret Mead je jednom rekla da mnoge kulture izbacuju očeve iz poroda jer bi se moglo dogoditi da ih to iskustvo učini vrlo posesivnim prema rođenoj djeci. Vjerujem da bi nazočnost očeva na porodu i njihovo sudjelovanje, naravno ne kao šefova ili spasitelja, nego kao svjedoka u tom začudnom trenutku, pomoglo uravnotežiti svijet uopće.

 

Ni prvi ni drugi put nisam dopustila da moje bebe budu odnešene na pedijatrijski odjel nakon poroda, jer sam bila svjesna kako je tamo ugođaj drukčiji od onog koji sam željela za njih. One su upravo provele 40 tjedana slušajući otkucaje moga srca i uživale su u toploj kupki moje maternice, u mraku. Na odjelu ih smještaju u odvojene malene boksove, same i pod fluorescentnim svjetlom i to 24 sata na dan. Znala sam da je prirodno cijela moja fiziologija oblikovana tako da moja beba i ja stvorimo čvrstu vezu. Kolostrum, prvo mlijeko sadrži antitijela koja su optimalno prilagođena zaštiti beba od bakterija, a bebino sisanje prsa stvara hormone koji pomažu stezanje maternice. Novorođeno dijete ima sposobnost vizualnog kontakta upravo na udaljenosti od dojke do majčinih očiju. Gledati u bebine oči i vidjeti da uzvraća pogled, držati je na grudima dok spava u dodiru "koža na koži" - sve te događaje postavila je priroda kao "ljepilo" koje nastavlja uspostavljati vezu između majke i djeteta započetu u maternici. Znala sam da su ta iskustva vrlo važna za oboje.

 

Novorođene bebe nose se na odjel uglavnom da se "operu" poslije poroda. Tijekom kupanja dogodi se da se novorođenče pothladi a tada ga sestre ne žele vratit majkama dok se tjelesna temperatura ne stabilizira. Pitam se zašto kupaju bebu i pothlađuju je? Zašto nepotrebno obavljati taj ritual, zašto jednostavno ne ostaviti majku i dijete zajedno?

 

Nakon prvog poroda odvedena sam na odjel za babinjače, ali sam Annu zadržala uz sebe. Bojala sam se svoje poslijeporođajne ranjivosti. Vidjela sam mnogo žena koje su pokolebane ponašanjem osoblja i nisam željela riskirati da se posvađam sa sestrama zbog njihovih pravila koja određuju kada ću držati svoje dijete.

 

Znala sam da je priča o tome kako je boravak u bolnici nakon poroda relaksirajući i umirujući samo obična mitologija. Željela sam biti kod kuće, tako da sam nakon oba poroda isti dan otišla kući. Prvih nekoliko tjedana života ključno su razdoblje za prilagodbu i bebe i roditelja. I danas mi je žao što tada nisam provela još više vremena sa svojim novorođenim bebama. Provedena istraživanja iznova i iznova pokazuju kako su ti prvi tjedni života ključni i za zdravlje djeteta.

 

Dr. John Kennell pionir je na polju neonatalne skrbi. Pojam djeteta "visokog rizika" odnosi se na svaku bebu čije stanje zahtijeva intenzivan medicinski nadzor prvih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Većinom su takva djeca prijevremeno rođena. Njihovi tjelesni sustavi nisu funkcionalno dozreli, te su moguće komplikacije s disanjem, prehranom i infekcijama.

 

Dr. Kennell i njegov kolega dr. Marshall  Klaus, bavili su se pitanjem kako uopće spriječiti visoki rizik za novorođenče. Njihova istraživanja, prvo o vezi majke i djeteta, a potom o vezi između roditelja i djeteta, pokazala su da su majke čije su bebe ostale s njima od rođenja nadalje uspostavile bolju vezu i bile puno pažljivije prema potrebama svoje bebe nego je to slučaj sa bebama koje su odnesene na dječji odjel kako bi se o njima brinuli «stručnjaci». Te su bebe također zdravije i općenito inteligentnije mjesecima, pa čak i godinama poslije. (ljudska duša i psiha su, međutim, vrlo prilagodljive. Odvajanje ne mora nužno prouzročiti nepopravljivu štetu.)

 

Istraživanja Klausa i Kennella pokazuju ono što bi trebalo svima biti jasno  - da ljudski dodir i skrb imaju mjerljiv učinak na bebino zdravlje. Jedno istraživanje o učinku dodira na bebe, poznato kao "taktilna stimulacija" - vrlo zorno pokazuje kako je skupina prijevremeno rođenih beba koja su redovito bile dodirivane bitno brže dobivale na težini nego djeca koja su bila ostavljena bez dodira, iako su obje skupine bile na istom programu prehrane. Slična studija sveučilišta u Miamiu pokazala je da su bebe koje su bile dodirivane znatno ranije otpuštane iz bolnice – na čemu su ušteđene tisuće dolara po djetetu.

 

Dodir je tako jednostavan, tako instinktivan. Trudnice automatski dodiruju svoj trbuh, šaljući tako svom nerođenom djetetu ljubav i energiju, kao da se pripremaju za vrijeme kada će se ono roditi. Zato se moramo zapitati kako je uopće stvoren sustav u kojem se bebe odvajaju od ljubavi i dodira svojih roditelja u prvim minutama života i šalju da budu same u dječjem odjelu kojim upravljaju potpuni stranci. Nijedan sisavac ne ostavlja porod bez pažnje i svi oni doje mladunčad odmah nakon rođenja, kao što to rade ljudi. Majka medvjedica je najopasnija kad brani svoju mladunčad. Mnoge bi majke trebale iskoristiti to pravilo.

 

Promatrajući kulturološki, svi smo pomalo pridonijeli suptilnom i ne tako suptilnom zlostavljanju naših osjetljivih novorođenih beba u ime znanosti, djelomično iz straha i nevjere u vlastite prirodne instinkte. Jedan od takvih primjera je stavljanje srebrnog nitrata ili erytromicina u obliku masti u oči novorođenčeta radi prevencije gonokokne infekcije. Zašto to raditi svim bebama, čak i onima čije majke nisu oboljele od gonoreje ili klamidije? Osobno sam pismeno zahtijevala da se mom djetetu ništa ne stavlja u oko nakon poroda. Bila sam posve sigurna da nemam gonoreju niti klamidijsku infekciju te nisam dopustila da moja beba prolazi takav tretman. Pismeni zahtjev je oslobađao bolnicu bilo kakve odgovornosti, i to tako treba i biti.

 

Podvezivanje pupkovine odmah nakon rođenja je još jedan primjer vrlo stresnog čina nad našom novorođenčadi. Neposredno nakon poroda djetetovo srce i pluća prolaze dramatične promjene adaptacije relativno brzo. Iz vodene sredine u kojoj ga majka hrani preko pupkovine dijete prelazi u zračni okoliš gdje se pluća moraju proširiti i tako započeti proces disanja. Dok se ova promjena događa, pupkovina i dalje pulsira, čak i nakon poroda, pa beba ima još uvijek stari sustav oksigenacije koji obavlja dio posla dok se novi sustav polako uspostavlja. Prekidom pulsacija u pupkovini tjeramo bebu da vrlo brzo mora prijeći, brže nego li je potrebno, na sustav izvanmaterničnog života – na zračni okoliš. Mnoge majke i liječnici misle kako je moguće da bebe vjerojatno osjećaju paniku zbog nedostatka zraka.

 

U najvećem broju normalnih poroda beba se može položiti na majčin trbuh i pričekati da pupkovina spontano prestane pulsirati. Pritom su bebe često vrlo mirne. Nježno dišu i ne plaču. Zapravo, majke i očevi su ponekad zabrinuti da nešto nije u redu kad je beba mirna nakon poroda. Roditelj, naravno, očekuje ono što ga je njegova kultura naučila – dijete koje vrišti i plače, jer je to "normalno". (prisjetite se samo da ono što je normalno u ovoj kulturi nije uvijek i ono što je zdravo). Prethodni je naraštaj opuštenu bebu koja ne reagira smatrao "normalnom". Medicinska sestra, prijateljica dr. Bethany Hays, prisjeća se kao je na prvom porodu gdje je primjenjena Lamazova metoda pomislila kao nešto nije u redu, jer beba nije isti čas počela plakati!

 

 

Izvor: iz knjige "Žensko tijelo, ženska mudrost"

dr. Christiane Northrup

Tekst pripremila: Tanja P.

 

www.roda.hr

mojabebica @ 08:08 |Isključeno | Komentari: 0
Porođajna bol je univerzalna. Budući da je ona iskustvo gotovo svih žena koje su rađale, mogli bismo je opisati svojevrsnom utjehom, poveznicom među ženama-rodiljama, temeljnom odlikom koja izražava posebnost naše biološke uloge i podsjeća nas na njezinu važnost u društvu. Nažalost, porođajna se bol najčešće doživljava kao tegoba, nepotrebna patnja koju moramo pretrpjeti da bismo donijele dijete na svijet. Ovaj pogled, u čijoj pozadini stoji rasprostranjeni stav suvremenog društva da je bol simptom bolesti, omogućio je medicinskim stručnjacima da nas uvjere u bezvrijednost porođajne boli, u to da je ona zlo koje je poželjno ukloniti naprednom tehnologijom.

 

Dok je takav pogled na porođajnu bol vrlo čest u zapadnom svijetu, u mnogim drugim kulturama porođajna je bol prihvaćena kao neugodan, ali ne i nesavladiv dio poroda. Možda je uzrok tome shvaćanju to što se u tim kulturama za rodilje brinu druge žene, one koje su najčešće i same majke i koje razumiju  porod te njegov utjecaj i koristi koje donosi ženama. One znaju da bol treba prihvatiti, da je se ne treba bojati niti odbacivati. Nasilna promjena mjesta poroda iz  kućnog okruženja u bolničko, utjecala je na to da se na porod počelo gledati kao na medicinski događaj, a dostupnost lijekova i bolničke tehnologije potaknula je njihovu sve češću uporabu (Wagner, 1994). Žena koja rađa, vrlo često bez podrške bliskih osoba koje se brinu o njoj i koje imaju znanja o tijeku poroda, našla se u izrazito ranjivom stanju uvjetovanom emocijama i hormonima te time postala prijemljiva za poruke “stručnjaka” o tome kako porođajna bol nije korisna. Mnogi od tih “stručnjaka” su muškarci, koji biološki imaju sasvim drugačiji pogled od žena na porod i proces rađanja. Budući da muškarci ne mogu rađati, oni nemaju urođene “porodne nagone” niti mogu ikada imati tako razvijenu intuiciju i shvaćanje procesa poroda kao što to mogu žene. Možda se u tome krije objašnjenje zašto se muškarci tako često nelagodno osjećaju pored žene koja rađa, te se nisu sposobni povezati s tim činom na nagonskoj razini. U takvom se okruženju lako rađaju sumnja i strah.

 

Kako bi se povećala vjerojatnost dobrog ishoda poroda za majku i dijete, rodilje imaju jaku potrebu za njegom i zaštitom. Ta ovisnost o drugima čini žene ranjivima i podložnima zlouporabi. Ako se tijekom poroda oslanjaju na pogrešne ljude, njihova okolina može postati izvor nesigurnosti i lakše može doći do komplikacija pri porodu

 

Je li nas žene netko prevario i naveo da, tijekom poroda, imamo povjerenje u  pogrešne ljude? Jesmo li svoje povjerenje poklonile medicinskim stručnjacima, umjesto da imamo više vjere u sebe ili da pronađemo žensku podršku tijekom trudova i poroda?

 

Neprestani porast broja medicinskih intervencija pri porodu zasigurno pokazuje da se upravo to dogodilo. Stalno nastojanje da se poveća uporaba različitih lijekova tijekom poroda dovodi do sljedećeg paradoksa: trudnicama se savjetuje izbjegavanje lijekova tijekom trudnoće, ali kad porod počne, nude im se sedativi, analgetici i epiduralna analgezija, kao da isti nemaju baš nikakvog utjecaja na nerođeno dijete!

 

Žene se, za vlastito dobro, potiču na upotrebu farmakoloških sredstava za ublažavanje boli dok se istovremeno premalo pažnje posvećuje mogućim učincima koje ta sredstva mogu imati na dijete.

 

Zbog toga se mnoge žene, kada saznaju da ti lijekovi preko posteljice ulaze u krvotok njihovog djeteta, radije odlučuju za neinvazivne metode ublažavanja porođajne boli, (kao što su, na primjer, masaža, tuširanje i kupke, aromaterapija, mijenjanje položaja ili naprosto zagrljaj bliske osobe). Mnoge žene lakše podnose porođajnu bol ako su uvjerene da je neuzimanje lijekova bolje za zdravlje njihovog djeteta.

 

Budući da nijedan lijek nije dokazano siguran za dijete, ni u trudnoći niti tijekom poroda (Haire, 1994.), javlja se potreba ponovnog prihvaćanja boli kao neophodnog dijela poroda, ukoliko žele zaštititi svoje dijete od mogućih loših posljedica. Osim toga, porođajna bol može predstavljati pozitivnu okolnost za dijete, budući da je njena prisutnost neodvojivi dio prirodnog procesa poroda i stoga je, u slučaju ”dodataka”, teško moguć izostanak nekog biološkog učinka. Ako postoji biološka svrha za tu bol, tada razumijevanje njezine uloge može promijeniti stavove o njezinom djelovanju i omogućiti tijek poroda koji joj dozvoljava da se izrazi,  umjesto da je sprječava.

 

 Dakle, kada porođajna bol već postoji, što je njezina svrha i kakve koristi od nje možemo imati?

 

Sve životinje se rađaju s urođenim nagonima potrebnim za opstanak i razvoj vrste. Obrasci reproduktivnog ponašanja i vještine potrebne za preživljavanje duboko se ugrađuju u primitivni dio mozga, još u ranoj fazi razvoja fetusa. Široka paleta hormona omogućava automatske, nagonske reakcije koje su dio tih obrazaca. S biološkog gledišta, važno je da oba obrasca budu jednostavna i pouzdana. Obrazac reproduktivnog ponašanja mora stoga biti učinkovit i osmišljen tako da su sve životinje, (osim onih koji imaju neka oštećenja), sposobne donijeti na svijet zdravo potomstvo. Osim toga, da bi se potakla i osigurala dovoljna reproduktivna aktivnost potrebna ne samo za održavanje, nego i za rast broja jedinki, neminovni su neki ugrađeni mehanizmi nagrađivanja za sve sudionike. To su važne činjenice koje bi žene trebale uzeti u obzir; trudnoća se odvija bez vanjske ”asistencije”, a porod je isto tako mudro osmišljen da bez intervencija bude što učinkovitiji. Gotovo sve žene, bez posebnog učenja i znanja, imaju potencijal za lagan i siguran porod. Zamršeni sustav hormona koji je istovremeno u izvanrednoj ravnoteži, osigurava uspjeh u većini slučajeva, a mali postotak neuspješnih ishoda je neophodan kako bi osigurao reproduktivni uspjeh snažnijih jedinki.

 

Da bi se potaklo jedinke na buduće trudnoće, cijelom procesu su pridodane različite nagrade. Mnoge od tih nagrada su u obliku seksualnog užitka; na kraju krajeva, cijela reprodukcija je za nj vezana. Prirodna čovjekova sklonost tome da svoju seksualnost izražava u intimi i ne govori o njoj javno, ide na štetu žena koje rađaju jer otežava bilo kakav razgovor o urođenoj seksualnosti poroda i dojenja. Da porod nije toliko seksualan proces, vjerojatno bi rodiljama bilo lakše izraziti svoje potrebe, a onima koji ih okružuju bilo bi lakše prepoznati važnost očuvanja prirodnog fiziološkog tijeka samog procesa. Zatvaranjem očiju pred seksualnom prirodom poroda, lako se gubi iz vida važnost neuplitanja u njegov tijek.

 

Prvenstvena uloga porođajne boli je potreba žene da pravovremeno prepozna znakove poroda i skloni se na sigurno mjesto gdje će roditi. Ta potreba za sigurnošću je ključna za dobrobit i majke i djeteta budući da su tijekom poroda i neposredno nakon njega, oboje slabo pokretni i izuzetno ranjivi (Odent, 1994.). Poriv za gniježđenjem, tipično ponašanje trudnica neposredno pred porod, je izraz te nagonske potrebe da se pripremi sigurno mjesto za porod. Ironično je da je čovjek jedino živo biće koje se gnijezdi na jednom, a odlazi roditi na drugo mjesto, u bolnicu. Ova promjena mjesta rađanja može objasniti teškoće koje tijekom poroda iskuse mnoge žene, osobito one  na Zapadu. Grantly Dick Read je identificirao te probleme u tridesetim i četrdesetim godinama prošloga stoljeća. On je postavio ispravnu dijagnozu koja kaže da se poteškoće kod poroda javljaju zbog toga sto su žene uplašene i što ne znaju što se zbiva tijekom poroda. Međutim, predložio je samo medicinsko rješenje problema, edukaciju i tečajeve priprema za porod, a da se nije osvrnuo na uzrok koji leži u temelju cijelog tog problema: promjenu mjesta rađanja.

 

 

Preuzeto s

 

http://www.birthinternational.com/articles/painlabour.html

 

Prijevod s engleskog: R. G.

 

ww.roda.hr

mojabebica @ 08:05 |Isključeno | Komentari: 0
Sarah Buckley je doktorica opće prakse iz Novog Zelanda, međunarodno izdavana spisateljica i zagovornica «mekih» izbora u trudnoći, porodu i roditeljstvu. Sarah živi u Brisbanu s mužem Nickolasom i trenutno je mama s punim radnim vremenom. Njena djeca: Emma (12), Zoe (9), Jacob (7) i Maia Rose (2) sva su rođena prirodno kod kuće.

 

Zamislite sljedeće. Mačka vam je skotna. Očekujete da će se omaciti baš kad i vi imate termin. Spakirali ste torbu za bolnicu i s uzbuđenjem i laganom nervozom čekate prve znakove poroda.

 

U međuvremenu mačka je počela tražiti skrovito mjesto, ladicu s čarapama ili košaru s prljavim rubljem gdje će je najmanje uznemiravati. Kad je nađete, ona se premješta na drugo mjesto. Znatiželjni, primijetili ste da je vaše promatranje, čak i sama vaša prisutnost ometa. Željeli biste baciti barem letimičan pogled na tajnu rađanja prije nego dođe red na vas, no sljedeće jutro nalazite je kako liže svojih četvero novorođenih mačića u ormaru s rubljem.

 

Zašto se rađanje čini tako laganim za naše prijatelje životinje kada je nama tako teško? Jedna očigledna razlika je promijenjen oblik zdjelice i porođajnog kanala izazvan našim uspravnim stavom. Naše se bebe trebaju zaokrenuti da bi prošle kroz te jedinstvene zavoje. Čak i naši najbliži "rođaci", čovjekoliki majmuni imaju skoro ravan porođajni kanal.

 

U svakom slučaju, ljudski porod je sličan onom kod ostalih sisavaca (skupini životinja koje doje svoje mlade) i uključuju iste hormone – tjelesne kemijske poruke. Ti hormoni potječu iz najdubljih i najstarijih dijelova mozga i izazivaju trudove jednako kao što imaju i moćan utjecaj na naše emocije i ponašanje.

 

Istraživači, kao npr. francuski kirurg i začetnik prirodnog rađanja Michel Odent, vjeruju da bismo lakše rađali kad bismo više cijenili činjenicu da imamo iste korijene kao drugi sisavci pa i da dijelimo iste hormone.

 

Trudovi i porod uključuju vršne koncentracije hormona oksitocina, ponekad zvanog hormonom ljubavi i prolaktina – majčinskog hormona. Ta dva hormona su vjerojatno najpoznatiji po svojoj ulozi u dojenju. Uz njih u procesu rađanja igraju važnu ulogu i beta-endorfin, tjelesno prirodno sredstvo za ublažavanje bolova i stresni hormoni adrenalin i noradrenalin. Postoje i drugi hormonski utjecaji na porod koji još nisu dovoljno razjašnjeni.

 

Svi sisavci traže sigurno mjesto za rađanje. Iskustvo uređivanja gnijezda vjerojatno uzrokuje povećanje razine prolaktina koji se navodi i kao hormon gniježđenja. U toj fazi, kao što ste primijetili kod svoje mačke, ometanje ili osjećaj nesigurnosti mogu zadržavati početak poroda.

 

Čak i nakon početka trudova postoje neka stanja koja će usporiti ili čak zaustaviti sam proces. Ako se stresni hormoni aktiviraju osjećajem straha ili opasnosti, kontrakcije će se usporiti. Tijela sisavaca kreirana su za rađanje u divljini gdje je odgađanje poroda i traženje sigurnosti prednost u slučaju opasnosti.

 

Mnoge žene su doživjele da su im trudovi stali kad su ušle u nepoznato okružje bolnice, a neke žene, kao i mačke, mogu biti osjetljive na prisutnost promatrača. Rađanje u neprirodnom okružju može nam prouzročiti poteškoće, jednako kao što ih doživljavaju životinje u zarobljeništvu kad rađaju u zoološkom vrtu.

 

Michel Odent upozorava da čak i glad može zaustaviti razvijanje trudova jer također uzrokuje da tijelo luči stresne hormone. On savjetuje ženama u ranoj fazi trudova da jedu ako su gladne. Ipak, bolnice imaju smjernice koje sprečavaju žene da uzimaju hranu nakon što bivaju primljene u rodilišta.

 

Oksitocin je hormon koji izaziva kontrakcije maternice prilikom trudova. Razina oksitocina u tijelu postupno raste pri porodu i najveća je u vrijeme izgona kada doprinosi euforiji i prihvaćanju bebe koje majka obično osjeti poslije rađanja bez lijekova. Kad se primi epiduralna analgezija, ne dolazi do te visoke vrijednosti koju potiče osjećaj rastezanja porođajnog kanala kako se beba rađa. Nađeno je da epiduralna ometa vezivanje ovaca i novorođene janjadi.

 

Sintetski oksitocin često se daje u dripu (direktno u krvotok) kod neučinkovitih kontrakcija. Oksitocin dan na taj način ne ulazi u mozak pa zato ne doprinosi poslijeporođajnom osjećaju «euforije» i zapravo može dovesti do smanjenja vlastite majčine proizvodnje oksitocina. Da bi se pojačale kontrakcije, nekad se koristi stimulacija bradavica jer, kao kod dojenja, to izaziva povećanje količine oksitocina.

 

Oksitocin ima još jednu presudnu ulogu nakon porođaja. On uzrokuje kontrakcije koje dovode do odvajanja posteljice od maternice i njeno izbacivanje. Kod visokih koncentracija oksitocina javljaju se jake kontrakcije koje smanjuju mogućnost krvarenja.

 

Stavljanje novorođene bebe na prsa je najjednostavniji način podizanja količine oksitocina, a Michel Odent također naglašava važnost privatnosti tijekom prvog sata po porodu. Ona daje mogućnost za neometani kontakt između mame i bebe, kožom na kožu i očima u oči, postupke koji optimiziraju oslobađanje oksitocina.

 

Oksitocin nam pomaže i u emocionalnom, a ne samo u fizičkom prijelazu u majčinstvo. Od prvih tjedana trudnoće pomaže nam da budemo emocionalno otvoreniji i spremniji na društvene kontakte i podršku. Kao hormon orgazma, rađanja i dojenja oksitocin nas ohrabruje da «zaboravimo na sebičnost» ili kroz altruizam (služenje drugima), ili kroz osjećaj ljubavi.

 

Hormoni stresa, zvani još i katekolamini mogu ometati oslobađanje oksitocina tijekom trudova i nakon rađanja. Ipak, oni imaju važnu ulogu u zadnjoj fazi trudova kad se događa sam izgon.

 

Rano u zadnjoj fazi poroda kad je grlić maternice potpuno otvoren, ali poriv za tiskanjem još nije jak, žena može osjetiti potrebu da se neko vrijeme odmori. To je poznato kao vrijeme tranzicije ili «vrijeme za odmor i zahvalnost». Poslije toga žena može relativno naglo osjetiti suhoću usana, proširenje zjenica i iznenadnu navalu energije. Tu su sve znakovi visoke koncentracije hormona stresa.

 

Ta navala hormona stresa daje majci energiju za istiskivanje djeteta. Michel Odent je primijetio da žene, kad nisu pod lijekovima, obično žele biti uspravne u to vrijeme. Neke tradicionalne kulture koristile su taj hormonalni efekt stresa da pomognu ženama koje imaju poteškoće u rađanju iznenađivanjem ili vikanjem u toj fazi. To ima smisla samo u tom trenutku, u toj točki bez povratka jer strah ili opasnost ubrzavaju porod, tako da majka može brzo uzeti svoju novorođenu bebu i pobjeći u sigurnost.

 

Koncentracija katekolamina pada naglo nakon poroda i majka zbog toga može osjetiti hladnoću i drhtanje. U toj fazi, po Michelu Odentu, nužna je vrlo topla okolina da se hormoni stresa održe niskima i omoguće oksitocinu njihov rad na sprečavanju krvarenja.

 

 

Drugi važni hormon rađanja, prolaktin najbolje je poznat po svojim učincima nakon poroda. Prolaktin je glavi hormon sinteze majčinog mlijeka. Dojenje novorođene bebe povećava količinu prolaktina. Rano i učestalo sisanje od prvog dana čini dojke osjetljivijim na prolaktin koji zauzvrat pomaže u osiguravanju dobre i dugotrajne opskrbe mlijekom.

 

Kao i ostali hormoni, prolaktin djeluje na osjećaje i ponašanje. Prolaktin potiče «agresivno obrambeno» ponašanje u majki koje doje. Ja ga zovem efektom «majke tigrice». Uz to nam prolaktin pomaže da stavimo djetetove potrebe na prvo mjesto u svim situacijama pojačavajući odanost, brigu i oprez.

 

Kad se prolaktin kombinira s oksitocinom, kratko nakon poroda i tijekom dojenja, on ohrabruje smirenu i nesebičnu privrženost bebi koja dovodi do majčina zadovoljstva i  fizičkog i emotivnog zdravlja njena djeteta.

 

Beta endorfin je jedan od endorfinih hormona koji se oslobađaju u mozgu za vrijeme trajanja stresa ili boli i prirodni je ekvivalent lijekovima protiv bolova kao što je petidin.

 

Tijekom trudova beta endorfin pomaže pri ublažavanju boli i žene kao da zaboravljaju sebe i ono što se oko njih dešava kad rađaju bez lijekova. Razina beta endorfina smanjena je kad se za ublažavanje boli koriste lijekovi.

 

Vrlo visoka razina beta endorfina može usporiti trudove smanjenjem količine oksitocina što može pomoći usklađivanju intenziteta trudova sa sposobnošću nošenja s njima. Umjerene razine beta endorfina pomažu nam da se nosimo s bolom trudova jednako kao što nas ohrabruju da slušamo vlastite instinkte. Kao dio hormonskog koktela poslije poroda, beta endorfin igra ulogu u povezivanju majke i djeteta koja je također potaknuta endofinima iz procesa rađanja.

 

Beta endorfin uključuje i učenje i pamćenje te možda njime možemo objasniti zašto tako nevjerojatno detaljno pamtimo porod. Kao i oksitocin, endorfini hormoni mogu izazvati euforiju i također se luče tijekom vođenja ljubavi i dojenja. U stvari, endorfini su zaista prisutni u majčinom mlijeku što objašnjava prirodno visoku vrijednost koju bebe imaju nakon dojenja. Beta endorfin pomaže tijelu da luči prolaktin, uz naglasak na složenom međusobnom djelovanju tih hormona u trudovima, rađanju i dojenju.

 

Krenuli ste, stojite na vratima s torbom u rukama i jakim kontrakcijama. Sjetite se oksitocina i endorfina koje također nosite sa sobom. Sa sljedećim opuštenim dahom izdahnite sve svoje strahove i napetost. Spakirali ste i svoj novi grudnjak za dojenje i znate da će u pomoć stići prolaktin. Bacate zadnji pogled na kuću i primjetite mačku.

 

Ona leži s mačićima koji sisaju i kad vam se pogledi sretnu, namigne vam.

 

Izvor: http://www.acegraphics.com

Prevela: Irena C.V.

www.roda.hr

mojabebica @ 08:02 |Isključeno | Komentari: 0
(Izvještaj tehničke radne grupe, Odjel reproduktivnog zdravlja i istaživanja, Svjetska zdravstvena organizacija, Ženeva)

 

PROCJENA ŽENE

 

Procjena faktora rizika počinje za vrijeme prenatalne njege: određujući dob majke, visinu, sposobnost za rađanje, anamnezu iz opstetričke povijesti (mrtvorođena djeca, carski rez), otkrivanje nepravilnosti u sadašnjoj trudnoći (višeplodna trudnoća, krvarenja, prijevremeni trudovi, nepravilan položaj fetusa, ozbiljna anemija).

 

Visokokvalitetna prenatalna njega i procjena rizika ne mogu biti zamjena adekvatnom nadzoru majke i fetusa za vrijeme porođaja. Procjena rizika nije nešto što se radi samo jedanput, već je to kontinuirani proces tijekom trudnoće i porođaja.

 

U novije vrijeme sve više se javlja potreba za PLANOM, koji određuje gdje i tko će voditi brigu o porođaju. Ovaj plan bi se trebao pripremiti s trudnicom i njezinim partnerom te bi trebao biti pri ruci kada počnu trudovi. U tom trenutku obavlja se ponovna procjena statusa rizika uključujući i fizički pregled da se procjeni stanje majke i fetusa te postojanje trudova.

 

NISKORIZIČNI POROĐAJ, počinje između 37-42 tjedna trudnoće i ako nisu ustanovljeni faktori rizika porod se može smatrati nisko-rizičnim.

 

Što je definicija NORMALNOG POROĐAJA? Ovdje se razmatraju dva faktora:

 

1.       status rizika u trudnoći

 

2.       tijek trudova i sam porođaj

 

Niskorizična trudnica kojoj počnu trudovi može na kraju imati kompliciran porođaj. Isto tako mnogo žena s visokorizičnim trudnoćama na kraju imaju uredan tijek trudova i porođaj bez poteškoća.

 

NORMALNI POROĐAJ prema definiciji SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE je svaki onaj porođaj koji je spontan u početku, nisko-rizičan u početku trudova i kroz cijelo njihovo trajanje sve do porođaja. Dijete je rođeno spontano, glavom, između navršenog 37-42 tjedna trudnoće. Nakon porođaja majka i dijete su u dobrom stanju.

 

Vođenje ovakvog porođaja trebalo bi biti s najmanjim mogućim stupnjem intervencija koji je kompatibilan sa sigurnošću. Ovaj pristup podrazumijeva da bi u normalnom porođaju trebali postojati valjani razlozi za uplitanje u prirodan proces.

 

KAKO BI ONDA NORMALAN POROĐAJ TREBAO IZGLEDATI

 

Prije svega pomaganje ženi i njezinom partneru prije, za vrijeme i poslije porođaja je najvažnija zadaća. Zatim promatranje žene i fetusa tijekom porođaja, poslije stanja novorođenčeta, procjena faktora rizika, rano otkrivanje mogućih problema. Izvođenje manjih intervencija ako je potrebno. Prebacivanje na viši stupanj njege ako su faktori rizika očiti.

 

Osoba koja obavlja njegu pri normalnom porođaju trebala bi imati odgovarajuće obrazovanje i niz primaljskih vještina koje joj omogućuju pri: procjeni faktora rizika, početka komplikacija, adekvatan nadzora majke i fetusa, novorođenčeta poslije rođenja, te preporučiti ženu ili dijete na viši stupanj njege ako je to potrebno. Osoba koja se brine oko porođaja treba imati strpljena i suosjećajan stav koji služe kao potpora ženi i njezinom partneru.

 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji PRIMALJE su najkompletniji i financijski najisplativiji njegovatelji u porodiljstvu, posebno uvježbane za njegu pri normalnom porođaju. No, nažalost postoje velike varijacije između zemalja koje cijene obuku i zadatke primalja, u većini zemalja funkcija primalja u bolnicama je pod nadzorom opstretičara.

 

PROCJENA STANJA TRUDNICE PRI POROĐAJU

 

Bilo gdje da se porođaj odvija uspostavljanje dobrog odnosa između žene i njenog njegovatelja (primalje, opstetričara). Tijekom cijelog porođaja treba se redovito pratiti ženino fizičko i emocionalno stanje:

 

·          mjerenje temperature, pulsa, krvnog tlaka

 

·          provjeravanje unosa tekućine i količine urina

 

·          procjenjivanje bolova i potrebe podrške

 

·          obraćanje pozornosti na ženinu privatnost, poštujući njezin izbor osoba koje će biti uz nju

 

·          izbjegavanje prisutnosti nepotrebnih osoba u rađaoni                               

 

 

 

 

By Dijana  

www.roda.hr

mojabebica @ 07:56 |Isključeno | Komentari: 0
Premda većina žena ne razmišlja ili ne planira ništa prvih šest do osam tjedana nakon porođaja, to je vrijeme kad većina žena prolazi kroz velike fizičke, emocionalne i psihološke promjene koje naša kultura ne poznaje dobro.

 

Vaše tijelo također prolazi neočekivane promjene. Na primjer, normalno je znojiti se i imati navale vrućine u ovom razdoblju – to je dio procesa prilagodbe nakon dubokih promjena koje je donijela trudnoća. Također, neke žene primjećuju da im i kosa počinje padati zbog hormonskih promjena (ali kasnije ponovo naraste). Također je normalno da žena krvari slijedećih četiri do šest tjedana, jer se maternica treba smanjiti na veličinu prije trudnoće. Još jedan zaista uobičajen problem s kojim se žene susreću je bol tijekom spolnog odnosa, naročito ako su bile podvrgnute epiziotomiji. Premda mnogi liječnici kažu ženama da je u redu imati spolne odnose poslije pregleda koji slijedi šest tjedana nakon poroda, to je daleko prerano da bi vam bilo ugodno. Osim epiziotomije, hormonske promjene nužne za dojenje mogu izazvati suhoću vagine. To ne znači da (kao što se neke žene pribojavaju) više ne volite svog partnera. To samo znači da u poslijeporođajnom hormonskom razdoblju možda trebate upotrijebiti vaginalni lubrikant. Možda ćete biti umorni nakon neprospavanih noći uz bebu, pa će vam seks biti zadnja misao. Budite strpljivi.

 

Bilo bi idealno da svaka žena u babinju ima pomoć za kuhanje i čišćenje, tako da može jedanput ili dva puta odrijemati tijekom dana. U nekim tradicionalnim kulturama o ženama s novorođenčadi brinu se njihove primalje, majke ili druge žene dva – tri mjeseca nakon poroda. Tijekom tog vremena, njihova je jedina dužnost dojiti, odmarati se i oporaviti se tako da mogu biti potpuno prisutne za svoju novorođenčad.

 

Postporođajna depresija još nije dobro istražena. Čak 80% žena pati od potištenosti dva tjedna nakon poroda. Između 10 i 15% žena prolazi neki oblik promjene raspoloženja u babinju, koje uključuje jaku depresiju i anksioznost, pa i panične napade. Ako je žena prije patila od depresije, taj rizik postoji i u vrijeme babinja. Mnoge žene će zapasti u babinju depresiju nakon svakog poroda.

 

Jedna moja pacijentica prošla je kroz taj poremećaj na minimalnoj dozi lijekova, premda je u tom razdoblju morala biti hospitalizirana. Rekla je da je tijekom tog razdoblja znatno izliječila odnos s majkom i ocem i, kao što je ona to rekla «sa svojim precima». Kao da sam morala proći kroz tu tamu – koja je bila duboka tijekom mnogih pokoljenja – tako da sad mogu biti prisutna sa svojom bebom. Nutrina joj je govorila da je ta reakcija u babinju bila važna i osigurala joj je informacije i energiju. Time što je sudjelovala u tom procesu i nije ga reducirala tek na «kemijski poremećaj» bila je u stanju potpuno izliječiti sebe, a isto tako i svoju obitelj.

 

Žene koje su patile od depresije ili psihoze prije trudnoće, o tome svakako trebaju porazgovarati sa svojim liječnikom prije nego što se beba rodi. Potrebno je ponovo uspostaviti individualnu hormonsku ravnotežu koja podupire emocionalnu stabilnost.

Babinju depresiju pogoršava svaki osjećaj neuspjeha ili gubitka željenog iskustva. Jedna žena iz Europe mi je napisala: «Majka sam djevojčice kojoj je godinu i pol dana i koja je rođena carskim rezom. Taj rez je jako promijenio moj odnos prema vlastitom tijelu. Čak i sada, nakon šesnaest mjeseci, još imam osjećaj da sam ranjena, ne toliko fizički koliko psihički. Toliko je mnogo fizičke i emocionalne boli povezano s tom operacijom. Poznajem mnoge žene koje su prošle isto iskustvo, a imaju čak i skupinu za potporu u svom gradu.»

 

Porod koji ne završi prema planu može biti pun trauma za um i tijelo, pa žene mogu prolaziti vrstu posttraumatskog stresnog poremećaja. Puno toga može ostati nezavršeno u našem tijelu u vezi s porođajem ako nemamo potporu. To je zato što na određenoj razini znamo da mnogi od tih kirurških zahvata i postupaka i ne bi bili potrebni da su naše okolnosti, misli i emocije, pa i naša okolina tijekom poroda bili drukčiji.

 

Nerazriješen odnos s vlastitom majkom u vrijeme poroda također može povećati rizik od babinje depresije. Sharon je rodila prvo dijete u 29. godini. Tjedan dana nakon poroda zapala je u jaku depresiju i razmišljala da prekine dojenje. Pomogla sam joj da ustraje i time sam poticala njezino samopouzdanje. Potražila je pomoć psihijatra koji je s njom radio šest mjeseci i koji ju je izvukao iz depresije. Poslije mi je pričala kako je osjećala da je depresija bila izravno povezana s činjenicom da je njezina majka aktivna alkoholičarka, te da nije mogla biti uz nju tijekom te kritične faze njenog života. Rekla je: »Nije bila uz mene kad sam se ja rodila, jer je pila, a iz istog razloga nije bila prisutna ni prilikom rođenja mog sina. No, neovisno o tome nešto duboko u meni htjelo je da ona bude tu i ja sam je pozvala da mi pomogne nakon rođenja djeteta. No, nije bila pouzdana i nikako je nisam mogla navesti da posao koji preuzme i završi, pa sam na kraju ja bila mama i njoj i svojoj bebi.  Tako je bolno odustati od fantazije da ćete nekako jednoga dana pronaći majku kakvu nikada niste imali.»

 

Žena može slično reagirati ako nema zadovoljavajući odnos s ocem. Sve se svodi na slijedeće: kad žena rađa, nešto duboko u njoj čezne da se poveže s vlastitom obitelji. Ako je na bilo koji način manjkav njezin odnos s obitelji, ona će imati osjećaj gubitka ili tuge, što pridonosi depresiji.

 

Neovisno o okolnostima, svaka žena treba shvatiti da je dolazak djeteta stvarna «promjena života» i da žena možda nije potpuno pripremljena za to stresno vrijeme, naročito ako nema potporu. Prema mom iskustvu, većina žena nema ni izdaleka onu potporu koju bi trebale imati tijekom babinja. Mnoge žene ne spavaju i iscrpljene su. Sjećam se razdoblja nakon svog prvog poroda. Maloj je bilo otprilike četiri dana kad sam krenula u trgovinu. Zaključala sam vrata i izašla na trijem i tek tada sam se sjetila: «O, Bože, ne mogu tek tako otići! Pa, ja imam bebu!» U trenutku panike shvatila sam da se izmijenio čitav moj život i da nema povratka. U to vrijeme smo se trebali preseliti i svaki dan kad bi moj suprug došao kući s posla, pitao me što sam spakirala. Rekla sam da sam uspjela jedino pripremiti obroke, hraniti bebu i malo se odmarati. Bila sam previše iscrpljena i pod stresom da bih išta drugo mogla raditi. Također, nisam bila motivirana pretjerivati, jer sam i previše radila u svojoj liječničkoj praksi. Ali, nisam to razumjela, kao što nije razumio ni moj suprug, pa babinje nije bilo, u najmanju ruku, ozdravljujuće razdoblje.

 

Iz knjige: «žensko tijelo, ženska mudrost»

dr. Christiane Northrup

Tekst pripremila: Tanja P

www.roda.hr

mojabebica @ 07:53 |Isključeno | Komentari: 0
Bebe nisu pasivna bića koje ne zanima način na koji će doći na ovaj svijet, duhovno osjećaju, aktivni su sudionici u procesu rađanja i žele da njihovo rođenje bude nježno i sigurno u rukama svojih nepovrijeđenih majki.

Sve što trebamo uzeti u obzir kako bismo razmislili o svrsi med. intervencija kod poroda je razmisliti o tome što bi beba rekla.

Pitajte ju: "Bi li željela biti rođena ranije nego što je spremna i biti stavljena u inkubator na promatranje?" Može li se ovo uopće nazvati pitanjem!

Svaka bi beba radije osjetila toplu i vlažnu nutrinu svoju majke, nego hladan dodir plastike i metala na koži.

Pitajte bebu želi li da se njezinim prolaskom kroz porođajni kanal manipulira na način da ljudi pipaju njezinu vrećicu s vodom i na taj način probijaju membrane vodenjaka.

Da, "njezinu vrećicu s vodom", ne shvaćajući da je ona dio bebe.

 

Za vrijeme mog sedmog neasistiranog porođaja kod kuće, u toku samog poroda, dodirnula sam nešto za što sam pretpostavljala da je bebina glavica koja izlazi van, ali nije bila, bio je to vodenjak. Dodirnula sam ga osjećajući strahopoštovanje i tada mi je bilo jasno da je taj osjećaj "kože", dio moje bebe u maternici. Bilo mi je nezamislivo prokidati ga noktima, bilo bi to kao da noktima grebem bebinu kožu.

Vrlo je nasilno, prema bebi koja se upravo rađa, prokidati vodenjak ili bušiti ga amnio kukicom.

Majka bi trebala, prije nego pristane na inducirani porod, uzeti u obzir želi li to uopće njezina beba: bi li beba više željela da majčina maternica prilikom djelovanja lijekova pukne, odnosno da se bebino okruženje u maternici najednom promijeni zbog nasilnog stezanja uslijed intenzivnih kontrakcija.

Zar mislite da će beba reći: "Inducirajte moju mamu?".

Bebe su vrlo uznemirene kad trudnoću i ritam rađanja ometaju nametljivi, nestrpljivi ljudi, čija se zanimanja svode na manipuliranje poroda; bebe su jako uzbuđene kad se rode na način da se ne uzima u obzir ono što je najbolje za njih, već ono što se najbolje uklapa u raspored i očekivanja neukih liječnika na porodu.

 

Pitajte bebu želi li da se njezinoj majci radi epiziotomija....pitajte ju želi li se gušiti maminom krvlju kad se rodi....pitajte ju želi li da njezina majka mjesecima nakon poroda ima takve bolove da ima poteškoća pri nošenju. Pitajte ju bi li radije željela da njezina glavica prilikom rođenja bude izvučena iz majčine utrobe raznim ekstrakcijskim instrumentima ili bi radije imala potreban mir, vrijeme i intimu, kako bi sama našla put iz majčina tijela. Pitajte ju bi li željela biti istrgnuta iz rane u majčinoj trbušnoj šupljini i zatim ušutkana i intubirana raznim cjevčicama koje će joj izvaditi porođajne tekućine. Pitajte bebu želi li uopće iskusiti rođenje...ili kirurško vađenje.

 

 

Sad, što mislite da će beba reći: "Režite moju mamu." ili "Pustite me da se rodim."?

Pitajte bebu želi li lijekove protiv bolova koji prolaze njezinim tijelom – ograničavajući rad srca i funkcije disanja. Bi li se željela roditi boreći se za život? Pitajte bebu želi li jako svjetlo koje bi je zaslijepilo ili nepoznate ruke na malenom tijelu.

Pitajte ju bi li željela da njezinu pupčanu vrpcu presijeku – "njezinu" pupčanu vrpcu, jer isto kao što je vodenjak dio bebe, tako su i placenta i pupčana vrpca.

Pitajte bebu bi li željela da pupčanu vrpcu presijeku odmah po rođenju, a placentna krv bude nepotrebno prosipana po bolničkim plahtama. Pitajte ju želi li da se placenta baci u medicinski otpad....pitajte ju bi li radije željela taj snažan simbol ljubavi i povezanosti s majkom zakopati ispod drveta koje cvate, nego baciti i zapaliti.

Umorna sam od ljudi koji zapitkuju liječnike i babice o tome na koji način će roditi – umjesto toga trebaju uzeti u obzir kako bebe same imaju potrebu izaći iz majčinog tijela.

Bebe imaju najveće interese kada se radi o njihovu dolasku na svijet - ujedno i najiskrenije i najčišće interese; njih ne vodi nikakav financijski motiv niti ih je briga da njihov egoizam bude zadovoljen, sve što žele je biti rođene u ljubavi i potpunoj intimi. Današnje vrijeme tvrdi da je "za dijete". Ali to je daleko od istine, budući da se većina djece rađa pod utjecajem medikamenata, u boli, u bolnicama.

Moramo se staviti na bebino mjesto: skromne, gole, majušne, bespomoćne bebe. Zamislite sebe tako krhkima i razmislite kako biste voljeli da se postupa s vama u tom stanju...najbespomoćniji i najskromniji među nama uvijek trebaju najviše nježnosti i ljubavi. Trebaju našu empatiju i obzirnost. Ne trebaju im kuke, cjevčice i elektrode pričvršćene na njihove gole glavice. Ne žele da ih se ušutkava s opremom za davanje kisika ni da im se punktiraju pluća radi oživljavanja koje je neophodno jer su im prerano prerezali pupčanu vrpcu! Porod se pokazao sigurnim od pamtivijeka, medicinska znanost o porodu sigurno nije. Sa svojim opasnim, bolesno zamišljenim intervencijama koje provode umišljeni, napuhani, egoistični ljudi koji su uvjereni da su bogovi na zemlji, pružaju ovakve porodničarske norme.

 

Majke moraju imati na pameti potrebe svoje bebe koja se želi roditi nježno i sigurno. Bebe razgovaraju sa svojim majkama kroz emocije - kroz šapat čežnje i želja. Promjene raspoloženja i žudnja za nečim u trudnoći, u stvari su bebine poruke majci kojima joj poručuje što želi. I vrlo često majke će imati smrtan, paralizirajući strah od liječnika i bolnica zbog kojeg neće moći spavati. To vam se beba obraća...to beba govori svojoj majci da se boji da će biti ozlijeđena na svom porodu. A bebe i bivaju povrijeđene... na porodu beba je najosjetljivija u cijelom svom životu na osjete i na svoju okolinu; vrijeme poroda nacrt je za život pun ljubavi - ili život pun boli.

 

Proces poroda odbacuje se frazom "Pa, barem imaš zdravo dijete." (a "zdravo" je plitka riječ, budući da se dugotrajne posljedice medikamenata i procedura s poroda ne znaju) - i može se činiti da je sve u redu kada pogledate to malo uspavano djetešce umotano u dekicu. No, razmislite o tome što je to dijete izgubilo kroz medicinski porod - privatnost, dostojanstvo, mir, sigurnost. Razmislite o tome što je ono željelo...i što je dobilo. Beba može izgledati zdravo izvana, ali što je sa onime iznutra? Izgubila je svoj nježni, sveti porod...njezin duh je zauvijek okaljan.

 

Sad, je li to razlog zašto je većina ljudi toliko nesretna i puna patnje i nesigurnosti u svom životu? Mislimo li zbog toga kako nismo dovoljno bitne da imamo dobre porode kao žene - zato jer su naši porodi ukradeni od nas još dok smo bile bebe? Mi kao društvo, pouzdajemo se u knjige samopomoći i dnevne talk-showove koji nam govore kakve smo i što trebamo kao žene. Je li to zbog toga što nikog nije bilo briga kako smo se osjećale kada smo dolazile na svijet?

 

"Želim epiduralnu/carski rez/lijekove"

 

Bertil Jacobson utvrdila je da korištenje lijekova pri porodu vode budućoj ovisnosti o drogama te da nasilan porod povećava vjerojatnost samoubojstva u kasnijem životu (kao i da metoda nasilnog poroda određuje i način nasilnog samoubojstva).

 

ww.roda.hr

mojabebica @ 07:50 |Isključeno | Komentari: 0
Prije svega, ne činiti zlo!

 

Marsden Wagner je pedijatar, neonatalog, perinatalni epidemiolog i bivši direktor za zdravlje žena i djece pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji – WHO-u.

 

Jedna je žena u Iowi bila nedavno upućena u bolnicu za vrijeme trudova zbog mogućih komplikacija. Tamo je odlučeno da treba napraviti carski rez. Nakon što je operacija završena i žena se postoperativno odmarala u svojoj bolničkoj sobi, pala je u komu i preminula. Autopsija je pokazala da je tijekom carskog reza kirurg slučajno zarezao aortu, najveću arteriju u tijelu, što je dovelo do unutarnjeg krvarenja, kome, te smrti.

 

Carski rez može spasiti život majke i njezine bebe. Carski rez, također, može ubiti majku i njezinu bebu. Kako je to moguće? Zato jer svaki postupak ili tehnologija, korišteni tijekom trudnoće i poroda, nose rizik i za majku, i za bebu. Odluka o korištenju tehnologije je pitanje vlastite odluke - može pomoći, ali i odmoći.

 

Živimo u doba tehnologije. Otkada smo uspjeli zakoračiti na mjesec, vjerujemo da tehnologija može pomoći u rješavanju svih naših problema. Zato ne bi trebalo biti  iznenađenje da doktori i bolnice primjenjuju sve više i više tehnologiju u trudnoći i za vrijeme poroda. Rješava li to probleme koji se mogu pojaviti prilikom poroda? Teško.

 

Pogledajmo što je nedavno utvrđeno.

 

Je li povećanje upotrebe tehnologije za vrijeme trudnoće i poroda  rezultiralo  smanjenjem oštećenja ili smrti novorođenčadi? U SAD-u zadnjih 30 godina broj djece rođenih sa cerebralnom paralizom nije u opadanju. Najveći ubojica novorođenčadi  je niska porođajna težina i taj  broj se nije smanjio zadnjih 20 godina. Broj smrtnosti nerođenih beba nije se smanjio već 10-tak godina. U zadnjih 10 godina zabilježen je lagani pad broja novorođenčadi koja ne prežive prvi tjedan nakon rođenja, ali zato znanstveni podaci pokazuju porast u broju novorođenčadi koje prežive taj prvi tjedan, ali imaju trajno oštećenje mozga.

 

Spašava li povećanje uporabe tehnologije više života trudnica i rodilja? U SAD-u znanstveni podaci govore da u zadnjih 10 godina broj žena koje umiru oko termina poroda (smrtnost majki) nije smanjen. Ustvari, nedavni podaci upućuju na zastrašujući porast žena koje umiru za vrijeme trudnoće i poroda u SAD-u, tako da bismo mogli reći da povećano služenje tehnologijom ne da pomaže trudnicama i rodiljama, nego ih čak i ubija. Ta mogućnost ima razumno znanstveno objašnjenje: carski rez i epiduralna anestezija sve se više i više koriste u toj zemlji.

 

Ne bi nas trebali iznenaditi nedavni loši izvještaji o porodima pomognutim visokom tehnologijom. U srednjim desetljećima 20. stoljeća broj beba koji je umirao nakon rođenja bio je u opadanju. To nije bilo zbog napretka tehnologije, nego uglavnom zbog poboljšanja socijalnih uvjeta kao što su bolja prehrana i stanovanje te manje siromaštva. Najvažnije od svega - opadanje smrtnosti - bio je zbog planiranja obitelji kod žena koje su već imale puno trudnoća i poroda. Medicinska briga je također bila zaslužna za smanjenje stope smrtnosti tek rođenie djece. Dakle, ne zbog tehnoloških izuma, nego zbog osnovnih medicinskih otkrića kao što su antibiotici ili mogućnost sigurnog davanja transfuzije.

 

Nije nikad znanstveno dokazano da tehnološki izumi, kao što je rutinska uporaba monitora tijekom trudova, smanjuje smrtnost novorođenčadi.

 

Iz ovoga možemo zaključiti da nam tehnologija u bolnicama i  liječnici koji je koriste nisu garancija za najsigurnije rađanje.

 

Moramo biti odgovorni za naš vlastiti porod, uključujući i odluku hoćemo li ili nećemo koristiti tehniku na našoj djeci i nama samima.

 

Zapamtite, tehnologija nije sama po sebi dobra ili loša. Kako se ona koristi može biti dobro ili loše. Avioni mogu biti korišteni da vas transportiraju  do obitelji ili da bacaju bombe na žene i djecu. Kako se tehnologija koristi na vama tijekom trudnoće i poroda, jako je važno jer može povrijediti vas i vašu bebu ili vam može pomoći.

 

 Dr. Marsden Wagner 

Izvor: http://www.midwiferytoday.com

Tekst prevela: Alida B.R.

www.roda.hr

mojabebica @ 07:46 |Isključeno | Komentari: 0
Prednosti opuštanja u vodi za vrijeme trudova

 

Relaksacija: ako je žena jako napeta, trudovi mogu postati nepravilni i zato porod ne može pravilno napredovati. Opuštajući učinak vode čini se da pomaže u koordinaciji trudova, tako da su manje stresni za porodilju i za dijete. Kada se žena može opustiti u procesu rađanja, hormoni stresa se smanjuju, a oksitocin i endorfin (porođajni hormoni) mogu neometano djelovati.

 

Kraći trudovi: mišići se lakše opuste u vodi, tako da se ne troši više energije kao što bi to bilo u stanju napetosti. Sva energija se usmjerava na maternicu i stvaranje učinkovitih trudova pa je time i porod brži.

 

Pokretljivost: voda pomaže u kretanju i na taj način žena može lakše doći u položaj koji joj u tom trenutku odgovara. Najbolji položaj je onaj u kojem je novorođenčetu najlakše proći kroz zdjelicu.

 

Privatnost i kontrola: kada je žena jednom u bazenu, ona se nalazi u svojem svijetu i porod je nesmetan. Tako može imati više kontrole nad porodom.

 

Svladavanje boli: uranjanjem u toplu vodu trudovi postaju lakši i podnošljiviji, isto kao što i kupanje ublažava bol u leđima i trbuhu. Iz tog razloga ženi će vjerojatnije manje biti potrebni lijekovi za ublažavanje boli, npr. epiduralna za koju bi inače trebala izaći iz vode da bi ju primila. Opuštenost također pomaže u ravnomjernom disanju i izbjegavanju hiperventilacije, koja često pogoršava osjećaj bola.

 

Stalna prisutnost babice: bolnički protokol nalaže stalnu prisutnost babice dok je žena u bazenu. Ako žena rađa na suhom, čest je slučaj da ostaje sama za neko vrijeme, dok babica provjerava druge porodilje.

 

Prirodan porod: drastično su smanjene sve vrste medicinskih intervencija i veći je užitak za ženu jer joj se pruža prilika da cijeli porod odradi sama!

 

 

 

Prednosti samog poroda (izgona) u vodi

 

Manji rizik puknuća međice: perineum je manje podložan pucanju jer voda omekšava tkivo pa se može lakše rastezati oko dječje glavice u trenutku rađanja. Neki su mišljenja i da je međica generalno više zaštićena zbog izjednačenog pritiska u utrobi i pritiska vode u bazenu, što omogućava nježniji izlazak glavice i vjerojatno smanjenu postporođajnu bol perineuma.

 

Bolja upotreba sile teže: u bazenu će žena vjerojatnije porađati u uspravnom položaju nego kada je na suhom. Naravno, sila teža je jača na suhom, zbog Arhimedovog zakona i uzgona koji vlada u vodi. U uspravnom položaju se najbolje korsiti sila teža koja olakšava i ubrzava porod.

 

Mirniji porod za dijete: porod je manje traumatičan za dijete jer je rođeno u okruženju koje je slično onome u kojem je uživalo u majčinoj utrobi. Rađanje “iz vode u vodu” čini taj prijelaz u vanjski svijet lakšim za dijete. Kralježnica novorođenčeta i njegov živčani sustav su manje skloni porođajnoj traumi i ozljedama. A iz kiropraktičke perspektive, vodeni i kućni porod odličan su izbor. Voda pruža bebi poznatu ugodu nakon porođajnog stresa, ponovno osiguravajući dovoljno vrijeme njegovim tjelesnim funkcijama da se organiziraju. Tijekom poroda novorođenčad često otvaraju oči, migolje se u svim pravcima i koriste svoje udove. Šok i osjetilna preopterećenost koja su često nerazdvojiv dio poroda su ublažena. Svijetlo i zvukovi su blaži kada se percipiraju ispod vode, pa čak i dodir majčine kože sa djetetovom kožom je nježniji zbog prisutnosti poznatog elementa: vode. (Barbara Harper; Gentle Birth Choices)

 

Kada nije dobro izabrati porod u vodi?

 

 

 

Bolnice nalažu određena pravila u vezi poroda u vodi. Mnoge bolnice neće dozvoliti takav porod:

 

ako imate zdravstveni problem kao dijabetes, srčane bolesti, bubrežne bolesti ili kronične psihičke bolesti

ako imate vrlo visoki tlak

ako imate ozbiljnu pre-eklampsiju (jako visok krvni tlak i bjelančevine u mokraći)

ako ste imale bilo kakvo krvarenje u zadnjim tjednim trudnoće

ako imate aktivan vaginalni herpes, koji k tome još i vlaži

ako ste prije toga imale carski rez

ako imate provociran porod

ako ste primile sredstva za ublažavanje boli, “koktel”, Petidin (sintetički oblik morfija), Demerol ili neki drugi lijek tijekom trudova

ako rađate blizance, trojke ili više

ako je dijete u položaju na zadak

ako je u pitanju nedonešeno dijete (prijevremeno rođenje)

ako drugo porođajno doba (faza tiskanja) postane vrlo duga

 

Morat ćete napustiti bazen u sljedećim slučajevima:

 

kada se praćenjem otkucaja djetetovog srca otkrije neki problem

ako želite epiduralnu

ako trudovi napreduju jako sporo

ako počnete krvariti tijekom trudova

ako osjetite nesvjesticu

kada nastupi treće porođajno doba (rađanje posteljice) zbog rizika od iskrvarenja. Žene mogu tada dosta krvariti, pa je lakše utvrditi količinu izgubljene krvi na suhom, nego u bazenu.

Sve je pitanje osobnog izbora

 

Iz bogatog iskustva Michel Odenta, izdvojila bih samo još jedan primjer. On upozorava na tipičan scenarij u kojem žena ulazi u bazen, otvorena oko 5 centimetara, provodi sat ili dva u vodi, i tada osjeti iznenadnu potrebu da izađe iz vode dok joj trudovi postaju sve manje djelotvorni. Izlazak na suho često je način ponovnog induciranja kratke serije neizdrživih i kratkih trudova, tako da se dijete rodi za samo nekoliko minuta.

 

Neke žene osjećaju prirodnu privlačnost i želju za vodenim okruženjem, dok se drugima ne sviđa takva ideja. Ima jako puno slučajeva kada se žene unaprijed odluče za porod u vodi, ali kada dođe taj trenutak shvate da se zapravo bolje osjećaju na suhom, i to je opet potpuno u redu. Najveću štetu možete napraviti sebi ako se psihički ogradite za bilo koji ishod i time postavite barijeru koja će vas spriječavati da slušate svoje tijelo. Nemojte raditi protiv svojeg unutarnjeg glasa! Osluškujte što vam tijelo govori i samo ga slijedite!

 

 Tekst napisala: Emy De Bombol

www.roda.hr

mojabebica @ 07:44 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, travanj 18, 2012
Saznajte sve o prednostima i manama cucle, pa odlučite da li je ona pravi izbor za vaše dete.

Varalica, laža, cucla, duda… poznata je pod raznim imenima. Dok je bebe, jednostavno, obožavaju, neke roditelje je namučila, čak dovela do očajanja…

beba s cuclom

Nedavna istraživanja su navela stručnjake da ponovo razmisle o korišćenju dude, nakon čega sumnogi revidirali mišljenje o njojDuda, taj čuveni "pribor" za bebe, njihov dragi "pomagač" i utešitelj - vratio se prilično pompezno, preispitan u svetlu kritičkog prikaza studija koje pokazuju vezu između korišćenja dude i značajnog smanjenja rizika od sindroma iznenadne smrti odojčeta, poznatog kao SIDS. Čak se u novim smernicama svojevrsnog vodiča dečjeg razvoja, koji je izdala Američka pedijatrijska akademija (American Academy of Pediatrics - AAP), navodi da bi trebalo podsticati davanje dude deci mlađoj od godinu dana.

 

Prema izveštaju autora jedne od studija, dr Fern Hauk, profesora porodične medicine i nauke o javnom zdravlju na Univerzitetu u Šarlotsvilu, u Virdžiniji (University of Virginia Health System), prednosti cucle varalice, odnosno dude, odnose prevagu nad rizicima njene upotrebe. "Mi ne govorimo ljudima da treba da je koriste, već želimo da imaju informacije o njoj, da znaju da je potencijalno zaštitna. Tako da mogu da izaberu da li će da je ponude svom detetu".

 

Prednosti

 

● Umanjuje rizik od SIDS-a

 

 

"Ustanovili smo dosledan zaštitni učinak dude kada je u pitanju sindrom iznenadne smrti odojčeta", kaže dr Hauk, navodeći da je njeno korišćenje zaslužno za smanjenje rizika od SIDS-a za čak 61 odsto. U svakom slučaju, jasna je njena dobrobit, iako stručnjaci nisu sasvim sigurni kako varalica umanjuje taj rizik. "Postoji nekoliko predloženih teorija, ali nijedna nije dokazala kako se to dešava. Uostalom, mi još uvek ne znamo ni tačan uzrok SIDS-a, zašto do njega uopšte dolazi".

 

Lakše odvikavanje od sisanja prstića

Naravno, osim korišćenja dude, bebe mogu da se same umire svojim prstićima, posebno sisanjem palca. Obe «metode» lako postaju navika - koja može da ošteti zube ako je detetu dozvoljeno da sa takvom praksom nastavi i u periodu kada dolaze trajni zubi. Ali, iako nije uvek lako «razbiti» naviku upotrebe dude, ipak je mnogo lakše nego odvikavanje od sisanja palca.

 

"Vodeća teorija je da varalica pomaže da se poboljša sposobnost dece koja su potencijalno suočena sa izazovom opasnim po život, da se lakše probude", kaže dr Hauk. "Postoje i druge teorije, u kojima se navodi da je moguće da duda ima više direktno mehaničko dejstvo". Na primer, ona može da pomogne da se zadrži ovorenim prolaz vazduha kroz usta, gurajući jezik prema napred.

 

● Redukuje stres

 

Osim toga, varalica čini da se beba oseća dobro, kaže dr Ketrin Tobin, pedijatar i autor knjige «Plan za uspavljivanje bebe» (The Lull-A-Baby Sleep Plan). Sisanje dude stimuliše otpuštanje određenih hemikalija iz mozga koje smanjuju stres.

 

Nedostaci

● Mogući problemi sa dojenjem

 

Jedna od mana dude je da njeno korišćenje potencijalno može da ometa dojenje, kaže dr Marija Tupas, medicinski direktor Dečje bolnice na Klinici za primarnu zdravstvenu zaštitu u okrugu Orindž u Kaliforniji.

 

Razmak između uvođenja dude i odvikavanja od nje može da bude nekoliko meseci, kaže dr Tupas, a to sugeriše da korišćenje dude može da smanji stimulaciju bebe za sisanje. Takva situacija rezultira postepenim smanjenjem proizvodnje majčinog mleka.

 

 

 

Nikako oko vrata

 

Nikada nemojte da vezujete dudu oko bebinog vrata. Specijalne "lančiće" na koje je čvrsto zakačena duda, a koji ne idu blizu vrata, ili "broševe" - mekane silikonske prstenove koji se sa jedne strane zakače za dudu, a drugim delom za bebinu odeću, poput štipaljke - beba može da koristi samo dok je pod vašim budnim nadzorom.

 

● Moguće upale uha

 

Upotreba dude je takođe povezana sa povećanim rizikom od infekcija uha, ali je taj rizik neznatno povećan, kaže dr Hauk. Upale uha su obično mnogo češće kod odojčadi preko šest meseci starosti, što je jedan od razloga što Američka akademija pedijatrije sugeriše prestanak korišćenja dude kada dete napuni godinu dana.

 

● Pazite na zubiće

 

Nažalost, duda može negativno da utiče na detetove zube ako se ne koristi propisno. Posledice mogu da budu šupljine u zubu, krivi zubi i povlačenje desni, kaže dr Adrijana Modesto, docent dečje stomatologije na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Pitsburgu.

Takvi problemi su uočeni kod mališana koji su koristili dudu dugo vremena tokom dana, i to nekoliko meseci, a pogotovo ako je bila umočena u šećer ili druge zaslađivače.

 

Najbolji način upotrebe

 

● Kada beba nauči da sisa…

 

 

Ako dojite, pričekajte dok sisanje ne bude dobro uspostavljeno (a to se obično dešava za oko mesec dana) pre nego što ponudite dudu, preporučuje dr Tupas. Budući da je SIDS manje čest u prvom mesecu života, razumno je da se uvođenje dude odloži u periodu nižeg rizika.

Ako beba ne sisa, već se hrani formulom, u redu je da ponudite cuclu varalicu odmah nakon rođenja. Nikada nemojte da koristite dudu kao zamenu za dojenje ili hranjenje formulom, i nikada je ne umačite u šećer, med, slatko, ili druge slatke materije.

 

● Odaberite kvalitet

 

Iako ne postoji nijedna marka varalice koja se preporučuje, pogodnost kod poznatih brendova jeste što su dobro ispitani. "Na neki način, dobijete ono za šta plaćate", kaže dr Hauk. "Ja bih izbegla najjeftinije dude, neproverenog kvaliteta, kao i one koje izgledaju slabo, tanko, loše napravljeno…".

 

● Beba bira oblik cucle

 

Ne postoji najbolji oblik ili vrsta dude, stoga dajte vašoj bebi onu u kojoj najviše uživa, kaže dr Tobin. To može da znači i da joj dozvolite da isproba nekoliko različitih vrsta. Pobrinite se da veličina dude odgovara uzrastu bebe.

 

● Duda mora biti čista!

 

Dok je od davnina navika pojedinih mama da dudu, kada padne - "udenu" sebi u usta i tako je očiste (ili se na taj način igraju sa bebom, šale radi), dr Hauk je protiv tog običaja. "Ispiranje pod mlazom vodom je najbolje!". Često proverite dudu vaše bebe. Ako ima sitne pukotine, odnosno pokazuje znakove trošenja i habanja, zamenite je. Operite novu dudu pre prvog korišćenja, sledeći uputstva iz pakovanja.

 

● Pravilna upotreba varalice

 

Ponudite dudu vašoj bebi samo u vreme dremanja i spavanja, predlaže dr Tupas. Za to se, inače, odlučuju mnoge porodice (posebno ako beba sisa). Nakon što beba zaspi, duda ne bi trebalo da joj se ponovo stavlja u usta ako ispadne.

 

● Duda samo u prvoj godini

 

Konačno, imajte na umu da je najbolje da počnete sa postepenim smanjenjem upotrebe dude oko detetovog prvog rođendana.

 

Snežana Damnjanović Mitić

 

Izvor:yumama.com

 

mojabebica @ 07:26 |Isključeno | Komentari: 0
Mame su često zabrinute zbog „nedostatka kosti na bebinom temenu“ (fontanele), ali to je sasvim normalna pojava.

 

Kod novorođene bebe, kosti lobanje (dve čeone, dve temene i jedna potiljačna) nisu međusobno srasle. Slobodan prostor između njih, ispunjen vezivnim tkivom, ponekad je celom dužinom opipljiv - do širine od jednog centimetra. Ali, na mestu gde se sastaju tri ili četiri kosti, postoje proširenja zvana fontanele.

 

Prednja ili velika fontanela se nalazi na spoju čeonih i temenih kostiju, romboidnog je oblika, promera do četiri centimetra po dijagonalama, i lako se opipava kao mekan prostor između kostiju.

Zadnja fontanela je manja (oko 0,5 centimetara), trouglastog oblika, a smeštena je između temenih i potiljačne kosti.

 

Kada fontanele nestaju?

 

U toku razvoja, kosti postepeno srastaju, čime se formiraju šavovi duž njihovih spojeva. Poslednje zarastaju fontanele - zadnja do šestog meseca, a prednja između devetog i osamnaestog meseca. Međutim, u tome postoje velike individualne razlike, koje predstavljaju normalne varijacije kod zdrave dece.

 

Veličina fontanele u ranom uzrastu ne utiče na vreme njenog zatvaranja, a važno je znati da glava raste i posle toga

 

Kod 96 odsto mališana, velika fontanela se potpuno zatvara do kraja druge godine života, kod 38 odsto do kraja prve godine, a kod jedan odsto - do trećeg meseca. Veličina fontanele u ranom uzrastu ne utiče na vreme njenog zatvaranja. Važno je znati da glava raste i posle zatvaranja fontanela. Jer, pod normalnim uslovima, šavovi između lobanjskih kostiju sasvim zarastaju tek sa dvanaest godina, a potpuna koštana fuzija (stapanje svih kostiju svoda lobanje u jednu) se odvija u trećoj deceniji.

 

Zašto doktori kod bebe pregledaju fontanelu?

 

U mnogim situacijama, fontanela je doktorima od velike koristi. U toku porođaja, na osnovu prisustva velike fontanele koju pipaju prilikom pregleda, akušer i babica zaključuju da plod prednjači glavom. Na osnovu položaja velike i male fontanele, procenjuju kako se beba rotira u porođajnom kanalu.

 

Fontanela je, na neki način, „prozor u mozak“. Preko nje može da se izmeri pritisak unutar lobanje, kroz nju može da se ultrazvučnim pregledom posmatra mozak, a Doppler ultrazvučnim pregledom da se meri brzina protoka krvi kroz moždane krvne sudove, što daje izuzetno važne podatke o stanju centralnog nervnog sistema. Pogodna je i za neke manje intervencije u lobanjskoj jami. Njen izgled može da ukaže na izvesna patološka stanja (uvučena, napeta, pulsira, prevelika, prerano srasla...). Normalno, kod bebe koja ne plače, fontanela je u ravni okolnih kostiju.

 

*Uvučena fontanela

Fontanela je uvučena kada je dete dehidrirano (ima nedovoljnu količinu tečnosti u organizmu) - bilo zbog nedovoljnog unosa, bilo zbog preteranih gubitaka tečnosti (putem znojenja, proliva, povraćanja, preobimnog mokrenja i drugo).

 

*Napeta fontanela

Ukazuje na povišen pritisak unutar lobanje. Kod zdrave dece se zapaža u toku plača, ali ako je prisutna i nezavisno od toga, pobuđuje sumnju na neka oboljenja. Na primer, fontanela biva napeta i pulsira u toku zapaljenja moždanih opni (meningitis), mada i kod neke zdrave dece može da pulsira, ali nije napeta.

 

*Prevelika fontanela

Kod dece koja imaju veliku glavu, sa široko otvorenom i napetom fontanelom, lekar će da posumnja na hidrocefalus, nastao zbog nakupljanja prekomerne količine tečnosti u moždanim komorama. Hidrocefalus može da bude urođen i stečen, a najčešće je posledica krvarenja u moždanim komorama, kao i infekcije pre ili posle rođenja. Dokazuje se ultrazvučnim pregledom bebinog mozga, a potvrđuje kompjuterizovanom tomografijom (skener) ili magnetnom rezonancom. Zahteva hitnu intervenciju, koja smanjuje pritisak u glavi i time sprečava oštećenje mozga.

 

Prekomerno velika fontanela (bez povišenog unutarlobanjskog pritiska) se sreće kod dece sa urođeno smanjenom funkcijom štitne žlezde, nekim urođenim poremećajima u formiranju koštanog i vezivnog tkiva, a neretko i kod dece koja su imala intrauterusni (unutarmaterični) zastoj u rastu. No, ovi pacijenti imaju vrlo uočljive i druge simptome.

 

Šta ako novorođenče nema fontanele?

 

Ako na rođenju nije moguće opipati veliku fontanelu, treba sačekati nekoliko dana. Jer, neke bebe se jedva "provuku" kroz porođajni kanal majke, pa im kosti lobanje privremeno budu čak i malo preklopljene. Međutim, narednih dana se normalno razmaknu i fontanele se pojave, a obim glave prividno neznatno poraste. Ovo su normalne situacije, i u najvećem broju slučajeva su deca zdrava. Glava raste određenom brzinom (kod nedonoščadi malo brže), a fontanele se smanjuju i postepeno nestaju.

 

Ukoliko postoji bilo kakva sumnja da nešto nije u redu - ne treba paničiti, već uraditi neurološki pregled i rendgenski snimak lobanje

 

- Međutim, ako se dete rodi bez fontanela, i sa opipljivim grebenima na mestu spojeva kostiju - koji predstavljaju prerano formirane šavove, verovatno se radi o sinostozi. Ona predstavlja patološko stanje, jer onemogućava rast mozga, inače normalnog, pa zahteva hirurško razdvajanje kostiju lobanje. Mogu da budu srasle sve kosti ili samo pojedine. Da bi se potvrdila ova dijagnoza, potrebno je da se uradi rendgenski snimak lobanje. Operativno lečenje je potrebno u 20 odsto dijagnostikovanih slučajeva. Hirurška intervencija se radi u prva tri meseca života i daje odlične rezultate, pod uslovom da je tačno postavljena dijagnoza, kao i ako se operacija dobro isplanira i izvede na vreme.

 

-Jedan broj dece se rađa sa nerazvijenim mozgom - bilo zbog infekcija tokom trudnoće, ili zbog genetskih grešaka. Kod njih dolazi do prevremenog zatvaranja fontanela, ali sekundarno, zbog usporenog rasta već oštećenog mozga. Ova deca imaju smanjen obim glave (mikrocefalus) i po pravilu su mentalno, a često i motorno oštećena. Desi se da se dete rodi normalno, pa nakon perioda od nekoliko meseci glava prestane da raste, fontanele se zatvaraju i ispoljava se psihomotorna retardacija, koja na rođenju nije bila uočljiva. Tada se sprovode često dugotrajna i mukotrpna ispitivanja, sa ciljem da se odgonetne uzrok oštećenja, koje je trajno.

 

-Fontanela se brže zatvara i kod povećane funkcije štitne žlezde.

 

Napominjem da su sva navedena patološka stanja izuzetno retka i da je daleko od toga da svako dete, kod kojeg se fontanela zatvara pre uobičajenog uzrasta, ima zdravstveni problem. Ukoliko postoji bilo kakva sumnja da nešto nije u redu - ne treba paničiti, već uraditi neurološki pregled i rendgenski snimak lobanje, nakon čega će situacija da postane mnogo jasnija.

 

Rahitis i fontanela

Rahitična deca imaju meke kosti, koje se lako krive, sa mnogobrojnim neželjenim posledicama u organizmu. Prvi simptomi su uočljivi na kostima lobanje. Fontanele su neuobičajeno velike i ne zatvaraju se na vreme, a kosti lobanje mekane i na pritisak se ulubljuju, da bi se potom vratile u normalan položaj, poput ping-pong loptice (kraniotabes). Terapija vitaminom D ubrzo dovodi do nestanka pomenutih simptoma.

 

Da li bebama kod kojih se fontanela rano zatvara treba ukinuti vitamin D?

 

Iako su kod dece sa rahitisom fontanele veće i duže vreme otvorene, ne važi i obrnuto. Naime, uzrok njihovog preranog zatvaranja nikako ne može da bude upotreba vitamina D, pa nema nikakvog opravdanja da se ovaj vitamin ukida, ili daje u dozi manjoj od preporučene.

Najvažnije je da se kod sumnje na nenormalan izgled fontanele uradi detaljno ispitivanje i postavi tačna dijagnoza. Ne zaboravite na onaj jedan odsto zdravih beba kod kojih se fontanele, bez ikakvih posledica, zatvaraju do trećeg meseca života! Taj jedan odsto je brojčano veći od svih pomenutih patoloških stanja zajedno.

 

Prim. dr Maja Skender, pedijatar

 

Izvor:yumama

mojabebica @ 07:23 |Isključeno | Komentari: 0
Mnogi roditenji se pitaju da li uopšte da kreću na letovanje sa bebom ili da ostanu kod kuće. Pedijatri smatraju da su i bebe od samo nekoliko meseci spremne da krenu na put i spremne na boravak i na moru i na planini.

 

Pročitajne nekoliko praktičnih saveta o tome kako da izaberete mesto za odmor, kako da se spremite za put, šta da ponesete i uopšte kako da prebrodite uobičajene probleme koji mogu da se jave i u toku puta i na letovanju.

 

Gde na letovanje?

Pre nego što izaberete mesto za vaš odmor, obavezno se raspitajte da li u blizini postoji dom zdravlja sa lekarom specijalistom pedijatrije, da u blizini postoje prodavnica i apoteke. Najbolje je da izaberete neko manje mesto gde nije prevelika gužva i gde nije previše bučno. More će sigurno prijati i vama i bebi, ali razmislite i o planini.

 

Hotel je odlično rešenje ako vam je dete malo starije i ako ne morate sami da spremate hranu. Sa manjom bebom, apartman sa kuhinjom je možda bolje rešenje. Bebi morate da spremate posebnu hranu, morate da prokuvavate vodu, da sterilišete flašice.

 

Uživanje će biti veće ako odaberete mesto na kojem ćete se svi osećati prijatno. Za koje god odredište i smeštaj da se opredelite, bitno je da na vreme sve isplanirate. Prilikom planiranja ne zaboravite da uračunate i vanpansionski trošak (benzin, najam opreme za plažu ili zabavu na vodi, sladoled, sokove i druga pića, novine, i sl.).

 

Kako putovati?

Sigurno je avion, pored toga što je najbrže, i najudobnije prevozno sredstvo. Bebe uglavnom dobro podnose vožnju avionom, jedino treba obratiti pažnju na promenu pritiska u avionu koji može da prouzrokuje neprijatan osećaj, pa čak i bol u ušima. Za bebe je od pomoći cucla ili flašica a za malo starije dete bombona.

 

Ako putujete automobilom bilo bi najbolje da na put krenete rano ujutro. I put noću je dobar izbor, posebno za bebe koje ceo put prespavaju, ali dosta vozača izbegava noćnu vožnju.

bilo bi dobro da imate sedište za bebe, sa sigurnosnim pojasevima

ako ne mate sediste ili je dete malo veće, na zadnje sedište stavite čaršav ili frotir i jastuk 

vozite polako i zaustavljajte se često

na bočna zadnja stakla stavite zavesice kroz koje će vozač moći da vidi a koje će ipak štititi od direktnog uticaja sunca

pripremite dovoljno pelena za jednokratnu upotrebu, jednu sa svaki sat puta i jos nekoliko za vanredne slučajeve (proliv). Obavezno se zaustavite kada presvlačite bebu

pripremite i rezervnu odeću za bebu jer može se desiti da beba bljucne, isprlja ili oznoji, ali ponesite i nešta čime ćete moći da pokrijete bebu ako iznenada zahladni

ponesite vlažne i papirne maramice

za bebu ponesite prokuvanu vodu i ako dete koristi adaptiranu formulu. Pripremajte mleko iznova za svaki obrok. Ako je dete starije, ponesite laganu hranu, voće i dosta tečnosti, sokove ili vodu. Napravite sendviče bez pavlake i majoneza i detetu nudite slane grickalice, grisine ili slane krekere i što manje slatkiša.

ponesite cucle, vlašice, čaše, kašičice, portiklice

ponesite i par flaša obične vode da bebu povremeno umijete i osvežite

obavezno provetravajte auto i držite oškrinute prozore da svež vazduh može da uđe u kola

nikada ne ostavljejte bebu ili dete samo u kolima

spremite i igračke da dete može da se zabavlja u toku vožnje

pravite pauze na svakih 150 – 200 km, odmorite se i vi i dete, i zaustavite se uvek kada se dete pozali na muku

 

 

Ako, ipak putujete autobusom, najbolje je da se odlučite da putujete noću, da dete bar malo odspava. Ponesite sve sa gornjeh spiska što može da vam stane u torbu koju čete držati pored sebe. Verovatno ćete teže da presvučete bebu dok je autobus u pokretu, ali valjda ćete uspeti. Deci koja koriste nošu biće takođe teško jer ne može autobus da staje kod god se nekom detetu piški. Možda nije loše da detetu stavite pelenu samo za put. Ponesite i nešta čime ćete pokriti dete jer noću zna da bude veoma hladno.

 

Voz može da bude dosta dobar izbor ako se putuje spavaćim kolima. Za putovanje vozom će vam biti potrebno isto kao i za autobus, jedino ponesite malo više hrane i vode jer putovanje zna da se neočekivano oduži.

 

Stvari koje treba da ponesete za bebu:

 

dovoljno odeće za bebu, pamučna, za toplo ali i za hladno vreme, obuća, šešitići

adaptireno mleko ako ne dojite bebu, čak i više nego što vam treba, jer moguće da nećete naći odgovarajuće ako vam zatreba

sterilizator, cucle, flašice

dovoljno pelena za jednokratnu upotrebu, pamučne pelene

peškiri za bebu

kupaći kostim (na plaži vam neće trebati)

prostirke za plažu

kozmetiku (krema za sunčanje sa faktorom zaštite većim od 20, sapun, šampon, makazice, krema, četkica za zube)

kolica, najbolje kišobran

foto-aparat

ako nema u smešaju gde ćete boraviti, ponesute i malu noćnu lampu da beba ne spava u totalnom mraku

aparati i tablete protiv komaraca

priručnu apoteku

 

Za malo starije dete ponesite još i:

sandalice i patikice, preporučuju se sa anatomskim uloškom (po plaži neka dete šeta boso ako nema stakla)

kupaći kostim, mišiće za plivanje, lopte, igračke za plažu, slikovnicu ili knjigu

bade mantil

štitnike za struju

 

Priručna apoteka treba da sadrži:

sirup paracetamol, brufen, febricet ili čepići za obaranje temperature

antihistaminik bronal, claritine, tefen za alergijske reakcije

antibiotik amoksicilin, eritromicin, ali samo ako u blizini mesta gde idete nema apoteke i obavezno posle konsultacije sa lekarom

antibiotsku kremu za infekcije na koži

kapi za oči za infekciju oka

kapi za nos

povidon jod, 3% hidrogen, 3% borna kiselina za obradu rana

sredstva za nadoknađivanje tečnosti, orosal

tablete protiv povraćanja

sterilna gaza i hanzaplast

 

Verovatno vam se već zavrtelo u glavi od silnih stvari koje trebate poneti i šta sve treba da uradite pre puta. Ali bitno je samo da pripreme počnete na vreme i spremno dočekate dugo očekivano letovanje. Pokušajte da se opustite i da uživate, fotografišite što više jer vam je ovo verovatno prvo letovanje sa vešom bebom. Srećan put i lep provod!

 

Priredila M. Milić

Izvor:roditeljportal

mojabebica @ 07:20 |Isključeno | Komentari: 0
Odaberite prave cipelice za svoje dete!

 

Kupovina prvih cipela za većinu roditelja je jedan od najuzbudljivijih trenutaka nakon samog rođenje deteta. Ali tada nastaje dilema, kako odrediti veličinu, koje su dobre, sa ulošcima ili ne, od poznatog proizvođača čije su cipele i oni nosili kad su bili mali, da li su najskuplje i najbolje?

Nema „najboljih cipela” niti „najboljih marki”, takve ne postoje.

 

1. Pravo vreme za kupovinu

Prvi i najvažniji savet je ne kupujte cipele dok dete ne počne samostalno da hoda. To se uglavnom dešava oko prvog rođendana, ali i u narednih šest meseci u zavisnosti od toga kako dete sazreva što je individualni proces.

 

Ne kupujte cipele dok dete ne počne samostalno da hoda!

 

Na trenutak kada će dete napraviti sedam samostalnih koraka bez pridržavanja ne možemo da utičemo spolja, ali kako će kasnije hodati u mnogome zavisi između ostalog od obuće koju će nositi. Prve cipele utiču na formiranje oblika stopala i njegovu funkciju u hodu.

 

2. Oblik je važan

 

Dečije stopalo je izuzetno osetljivo, kosti i zglobovi su još uvek mekani, a mišići i tetive nedovoljno jaki da izdrže opterećenje težinom tela. Zato cipela mora da preuzme ulogu stabilizatora i spreči deformaciju stopala i u isto vreme obezbedi dovoljnu stabilnost da bi dete hodalo.

 

3. Samo prirodni materijali

Obuća treba da bude od prirodnog materijala, spolja i unutra da se stopalo ne bi preterano znojilo, šivena a ne lepljena (lepak može da izazove alergiju, a i lakše se deformiše). Ako je đon od kože preko njega na prednjem delu cipele i na peti treba da bude zalepljena guma da se dete ne bi klizalo pri hodu po parketu.

 

4. Odgovarajuća čvrstina

Cipela ne sme da bude previše tvrda kako ne bi ograničavala normano savijanje stopala pri hodu ali ni mekana jer neće davati neophodnu stabilnost detetu. Obratite pažnju na deo koji drži skočni zglob, on treba da bude čvrst, dok prednji deo prema prstima mora da bude mekan i dovoljno širok da prsti ne bi bili zbijeni što može da dovede do njihovog deformisanja.

 

5. Ni velike, ni male

Veličina cipele mora da odgovara veličini stopala, ne sme da bude prevelika (zabluda je da treba da se stavi prst pored detetove noge pozadi). Ako u prodavnici nemaju merač kojim se određuje veličina, možete i sami da napravite šablon od kartona kod kuće i da tako budete sigurni da ste uzeli pravi broj. Postavite stopala na karton i olovkom ocrtajte oblik, tako ćete pored dužine imati i širinu stopala što će

 

Veličina cipele mora da odgovara veličini stopala, ne sme da bude prevelika, ni premala!

 

U prevelikoj cipeli noga se šeta i dete se nepravilno oslanja što može da dovede do lošeg hoda i do deformiteta stopala, što je kasnije mnogo teže ispraviti. Sa napravljenim šablonom možete da kupite cipele i bez deteta, naročito ako morate da obiđete pola grada da bi ste našli ono što želite.

 

Obuća ne sme da bude mala, bez obzira što se roditeljima čini da dete nije dovoljno dugo nosilo cipele da bi kupovali nove, tesna cipela može da napravi veću štetu od prevelike. Pored toga što deca odbijaju da nose takve cipele postoji rizik od pojave deformiteta, žuljeva, nokti se deformišu i urastaju u meko tkivo, cirkulacija je poremećena pa mogu da se jave i otoci na stopalima.

 

 

 

6.Cipele na pertlanje

 

Cipele na pertlanje ili sa čičak trakom još jedna je dilema pri kupovini. Iako su sa čičkom jednostavnije za obuvanje i izuvanje, cipele na pertlanje su mnogo bolje za dete koje je tek prohodalo jer stoje čvrsto na nogama. Ne mogu lako da se skinu pa je manja mogućnost da ih izgubi dok je u kolicima.

 

7. Anatomski uložak

Cipele mogu da imaju i anatomski uložak, ali to nije neophodno i ne znači da dete neće imati ravna stopala ako je nosilo ovakvu obuću, jer na pojavu ravnih stopala i spuštenih svodova utiču i mnogi drugi faktori. Ali iz prakse znamo da je pojava ovog i drugih deformiteta ( X noge, deformiteti kičme) mnogo manja kod dece koja su do treće godine, a mnoga i do polaska u školu nosila obuću sa anatomskim uloškom.

 

8. Uvek nove!

U prvim godinama života detetova stopala brzo rastu i verovatno će biti potrebno nekoliko pari cipela godišnje, ali ako se ima u vidu od kakvog je značaja pravilan rast i razvoj stopala ne samo za dečiji uzrast već za čitav život, dobro isplaniran momenat za kupovinu i kvalitetna obuća mogu da ublaže finansijske izdatke.

Ako ne možete iz određenih razloga detetu da obezbedite dobru cipelu jer je skupa, kupite onu koju možete sebi da priuštite, nemojte koristiti cipele koje je drugo dete nosilo bez obzira koliko su kvalitetne bile.

 

Snežana Milanović, visoki strukovni terapeut

 

Izvor:yumama

mojabebica @ 07:17 |Isključeno | Komentari: 0
Saznajte šta sve može da utiče na boju bebine kake.

Nijansa bebine stolice može da varira od žute, boje senfa, do žuto-zelene i zelene, i to je savršeno normalno. Boja najčešće zavisi od dužine zadržavanja stolice u crevima. Kad se zadrži duže, može da ima zelenu boju. Ako beba normalno napreduje i zadovoljna je, ovo nije zabrinjavajuće.

 

Ima nekoliko razloga pojave zelene stolice:

 

Uzimanje gvožđem obogaćene formule: neke bebe hranjene formulom mogu povremeno ili stalno da imaju zelenu stolicu. Ako je beba zadovoljna i nema opstipaciju, ovo stanje nije za brigu.

 

Žutica: novorođenče koje ima žuticu, može da ima zelenu ili tamno prebojenu stolicu. Boja stolice se uglavnom normalizuje kad se nivo bilirubina vrati na normalu.

 

Preosetljivost na mleko:

 

neke dojene bebe su veoma osetljive na određenu hranu u majčinoj ishrani. Ako beba ima zelenu sluzavu stolicu, krv u stolici, crvenilo na koži ili stalno bljucka, možda je osetljiva na nešto iz mamine ishrane.

Mleko i mlečni proizvodisu najčešći razlog ovakvog stanja. Ako mislite da je to u pitanju, izbacite mleko i mlečne proizvode iz ishrane. Biće potrebno par nedelja da se uoče rezultati eliminacione dijete. Nakon tog perioda, popijte šolju mleka. Ako dođe do pojave istih simptoma, znači da je mleko izazivač i trebalo bi da ga isključite iz ishrane.

 

Neravnoteža između "prednjeg" i "zadnjeg" mleka:

 

razlog da stolica ima zelenu boju leži ponekad u neravnoteži između mleka sa početka i kraja podoja. Mleko na početku podoja je ređe i sadrži manje masti. Kako podoj odmiče, mleko postaje masnije, to je takozvano "zadnje" mleko. Bebe koje uzmu više prvog, "prednjeg" mleka, mogu da imaju zelenu stolicu i bolove u trbuhu. Ako beba ima česte, kraće podoje, može da ima ovaj problem.

YUMAMA

mojabebica @ 07:16 |Isključeno | Komentari: 0
Kako roditelji da znaju da je beba neuhranjena?

 

Dobro ishranjena beba se obično smiri i zaspi neposredno posle hranjenja, a nedovoljno ishranjena je i dalje nemirna i budi se sat-dva posle obroka, ostavljajući utisak gladnog deteta. Ovi znaci loše ishrane nisu uvek očigledni i roditelji ih ne razumeju.

 

Neuhranjenost može da bude rezultat nervoze ili neudobnog položaja pri hranjenju, ili usled teškoća u žvakanju i gutanju, takođe usled neadekvatne tehnike hranjenja, ili grešaka u pripremi formule.

 

Dobijanje u težini manje od 200 grama nedeljno kod odojčeta mlađeg od četiri meseca, ukazuje na neadekvatnu ishranu. Dojena beba, koja ne dobija dovoljno u težini, može da se meri pre i posle podoja - nekoliko puta, da bi se izmerila količina unetog mleka. Ako ona nije dovoljna, može da se doda formula.

 

 

YUMAMA

mojabebica @ 07:14 |Isključeno | Komentari: 0
Može li majka da “proizvede” dovoljno mleka da nahrani dvoje ili troje dece? Ovo je pitanje koje žene često sebi postavljaju, pogotovo kada saznaju da ne nose samo jedan plod. Slede odgovori u vezi sa tim.

 

Kao što je svima poznato, priroda se pobrinula za sve stvari na planeti. Ukoliko je prirodno da majka na svet donese dvoje ili troje dece, onda je logčno da će ta ista priroda sve da uradi kako bi majci omogućila da nahrani svoje potomstvo.

 

Majka može da proizvede dovoljno mleka. Stvar je u tome da proizvodnja mleka funkcioniše na principu ponude i potražnje. Čak i da dojite troje dece, telo bi moglo da proizvede dovoljno mleka i tako može da zadovolji potrebe svih bebica. U tom slučaju moraćete unositi više kalorija i tečnosti nego majke koje hrane jednu bebu. Zdravi obroci biće vam potrebniji nego ikada.

 

 

Pomaže ako ih hranite u isto vreme. Većina stručnjaka u ovakvim situacijama preporučuje simultano dojenje. U suprotnom, može vam se dogoditi da baš kad ste završili s jednim detetom, drugo traži svoj obrok. Ako imate blizance možete ih hraniti zajedno tako da ih stavite na leđa s licem okrenutim prema vama (deca su položena suprotno od vas – glavicu im pridržavate rukama, a nogice su položene iza vas).

 

 

Pokušajte svakom detetu da nudite obe dojke. Ako svakom detetu dajete obe dojke, nadoknadićete različite potrebe beba. Na primer, ako jedna beba voli da sisa više od druge, menjanjem dojki kod svakog obroka održaćete jednake zalihe mleka.

 

 

Nadoknađujte sa formulom ako je potrebno. Ako imate trojke ili četvorke, formula će možda biti nužna kako biste održali ravnotežu. Dok dojite dvoje dece, drugih dvoje u isto vreme mogu da imaju obrok na flašicu.

 

 Izvor: Lepota&Zdravlje

mojabebica @ 07:13 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2012
Neke majke odluče ostati tjedan dana kod kuće kako bi počele svoje dijete odvikavati od pelena, dok druge taj proces nastoje uklopiti u svoj svakodnevni život. Izbor je vaš, ali određivanje roka može i vama i djetetu stvoriti pritisak

bebe slike

Manji se broj djece može odviknuti od pelena u nekoliko dana, ostalima trebaju tjedni, čak mjeseci – što je mnogo, da ne kažemo previše, vremena da biste mogli staviti svoj život na čekanje.

 

Ključna stvar je organizacija. Ako vaše dijete uvijek zna gdje su kahlica ili WC, bilo da ste doma ili vani, veća je šansa da će ih i koristiti.

 

KAKO POČETI?

 

1. Odjenite djetetu gaćice i odjeću koju s lakoćom može skinuti, gdje god da se nalazi.

 

2. Uvedite uobičajenu rutinu odlazaka na kahlicu. Odabir točno određenog trenutka, kao što je, na primjer, odmah ujutro, nakon obroka, prije nego što izađe van, prije vožnje automobilom ili odlaska na spavanje.

Kao alternativu, možete ga posjesti na tutu u redovitim intervalima, na primjer svakih 40 minuta.

 

3. Pomozite mu da se opusti dok sjedi na tuti čitanjem knjige, pjevanjem pjesmice ili pričanjem.

 

4. Nemojte ga tjerati da ide na kahlicu. Ako vaš mališan odluči ustati s tute a da nije ništa obavio, pohvalite ga zato što je pokušao.

 

5. Kad se uspije prvi put popiškiti ili pokakati u kahlicu, jako ga hvalite – neke mame vole djetetu dati nekakav simboličan poklončić.

 

6. Imajte na umu da se nezgode događaju. Nemojte ga zbog njih kažnjavati i uvijek imajte spremnu odjeću za presvlačenje.

 

7. Neka pranje ruku postane dio rutine odlaska na WC, s otkvačeno obojenim sapunom i dječjom stubom uz umivaonik.

 

 yuforum.net

mojabebica @ 06:33 |Isključeno | Komentari: 0
Dokazano je (i istaknuto na pakiranju cigareta) da pušenje tijekom trudnoće, a osobito nakon trećeg mjeseca, jest štetno.

Kada pušite, vaš je fetus sputan u maternici obavijenoj dimom. Počinje kašljati, pluća mu pište, srce mu počinje ubrzano raditi i, što je najgore od svega, zbog manjka kisika ne može rasti i napredovati onako kako bi trebao.

Pušenje se povezuje s otprilike 115000 spontanih pobačaja godišnje te 5600 smrti novorođenčadi. Osim toga, pušenje povećava rizik za cijeli niz komplikacija u trudnoći. Među ozbiljnijim komplikacijama su vaginalno krvarenje, izvanmaternična trudnoća, abnormalna implatacija posteljice, prijevremeno prsnuće vodenjaka te prijevremeni porođaj.

Postoje i čvrsti dokazi da pušenje u trudnoći vrlo nepovoljno i izravno utječe na razvoj djeteta u maternici. Najučestaliji rizici su niska porođajna težina, manja dužina, manji opseg glave kao i rascjep nepca ili usne.

Potencijalnih je rizika još mnogo. Djeca majki pušačica imaju veće izglede za apneju (kratak prestanak disanja), a rizik sindroma iznenadne smrti novorođenčadi veči je pet puta nago kod majki nepušaćica. Djeca pušačica na rođenju u pravilu nisu zdrava kao djeca nepušačica, a majčino pučenje tri kutije cigareta dnevno povezuje se s učetverostručenim rizikom niske Apgar-ocjene (standardne ljestvice koje se koriste za procjenu stanja novorođenčeta na porodu).

Dokazano je i da ta djeca, u prosjeku, pate od dugoročnih tjelesnih i intelektualnih poteškoća, osobito ako roditelji nastave pušiti u njihovoj blizini. Takva su djeca osobito podložna bolestima dišnog sustava, infekcijama uha, tuberkulozi, alergijama na hranu, astmi, niskom rastu i poteškoćama u školi, uključujući i poremećaj pozornosti praćen hiperaktivnošću (ADHD). Istraživanja također pokazuju da je kod trudnica koje puše veća vjerojatnost da će njihovo dijete biti abnormalno agresivno u ranom djetinjstvu te da će u odrasloj dobi iskazivati problematično ponašanje. Djeca čije su majke pušile u trudnoći češče su hospitalizirane u prvoj godini života od djece čije majke tijekom trudnoće nisu pušile. Rizik raka kod takve djece je također povećan, a i sklonija su i sama početi pušiti.

Nekoć se vjerovalo da je razlog poteškoća koje se kod takve dijece opažaju bila loša prenatalna prehrana: njihove majke tijekom trudnoće su pušile umjesto da jedu. No, najnovija istraživanja opovrgavaju ovu teoriju; majke pušačice koje su jele i dobivale na težini jednako kao i nepušačice, svejedno su rađale manju djecu.

Istraživanja pokazuju da su posljedice uživanja duhana, poput posljedica konzumecije alkohola, vezane za količinu: uživanje duhana smanjuje porođajnu težinu djece proporcionalno broju popušenih cigareta, pa trudnica koja dnevno popuši kutiju cigareta ima 30 posto veće izglede od nepušačice da će roditi dijete niske porođajne težine. Zato u određenoj mjeri može pomoći i smanjivanje broja popušenih cigareta. No, smanjivanje broja popušenih cigareta može biti prividno, jer će pušačica nadoknaditi manjak tako što će dim učestalije i dublje uvlačiti te od svake cigarete popušiti više. To se može dogoditi i ako pokuša smanjiti rizik pušeći cigarete s nižim sadržajem katrana i nikotina.

Vijesti, međutim, nidu posve loše. Neka istraživanja pokazuju da žene koje prestanu pušiti rano u trudnoći - ne kasnije od trećeg mjeseca - mogu rizik negativnih posljedica za fetus smanjiti na razinu nepušačice. Što prije to bolje, no prestanak pušenja čak i u posljednjem mjesecu trudnoće može pomoći dotoku kisika koji će djetetu biti potreban tijekom porođaja.

Nekim pušačicama nikada neće biti toliko teško prestati pušiti kao u ranoj trudnoći, kada bi iznenada mogle osjetiti gađenje prema cigaretama - što je vjerojatno upozorenje intuitivnog tijela- Ako nemate tu sreću donosimo vam par savjeta.

 

Budući da nikotin izaziva ovisnost, većina ljudi po prestanku pušenja osjeća apstinencijske simptome, iako se ti simptomi i njihov intenzitet mogu razlikovati od osobe do osobe.

Najčešće simptomi su: žudnja za duhanom, razdražljivost, tjeskoba, menir, trnci ili utrnulost dlanova i stopala, omaglica, umor, te poremećaji probave i spavanja. Većina otkriva da neko vrijeme više kašlje jer su njihovi organizmi iznenada sposobniji izbaciti svu sluz koja se nakupila u plućima.

Da biste usporili otpuštanje nikotina i posljedičnu živčanu napetost, povećajte unos voća, voćnih sokova, mlijeka i miješanog povrća te privremeno smanjite unos mesa, piletine, ribe i sira. Trebali biste i izbjegavati kofein, koji može pridonijeti živčanoj napetosti. Mnogo se odmarajte i vježbajte. Izbjegavajte aktivnosti koje zahtijevaju duboku usredotočenost koliko god je to moguće, ali budite zaokupljeni poslovima koji ne zahtijevaju mentalni napor. Pomoći će vam i odlazak u kino ili na ostala mjesta na kojima je pušenje zabranjeno. Najgori simptomi odvikavanja potrajat će nekoliko dana do nekoliko tjedana. Dobrobiti će, međutim, trajati cijeli život - i za vas, i za vaše dijete.

1. Odredite svoj motiv za prestanak pušenja.

Ako ste trudni, to je lako.

2. Odaberite svoju metodu odvikavanja.

Želite li s pušenjem prestati naglo ili postupno? U svakom slučaju, odredite posljednji dan u relativno bliskoj budućnosti. Za taj dan planirajte obilje aktivnost - koje nećete povezivati s pušenjem.

3. Odredite svoj motiv za pušenje

Pušite li primjerice, zbog zadovoljstva, stimulacije ili opuštanja? Da biste ublažili napetost ili frustraciju? Da biste imali nešto u ruci ili u ustima? Da biste zadovoljili žudnju? Možda pušte iz navike i cigarete palite bez razmišljanja. KAda shvatite što vas motivira na pušenje, trebali biste mu biti sposobni pronaći zamjenu:

 

- ako uglavnom pušite zato da vam ruke budu zaposlene, pokušajte se igrati s olovkom, kuglicama ili slamkom. Pletite, igrajte računalne igrice, umijesite tijesto za kruh, odgovorite na e-mail poruke, svirajte na glasoviru, slikajte, riješavajte križaljku - bilo što zbog čega ćete zaboraviti na cigarete

 

- ako pušite zbog oralnog zadovoljenja, cigaretu pokušajte nadomjestiti čačkalicom, žvakačom, sirovim povrćem, kokicama ili štapićima. Nastojte izbjegavati grickalice, koje sadrže samo prazne kalorije

 

- ako pušite radi stimulacije, pokušajte je ostvariti žustrom šetnjom, knjigom koja će vas zaokupiti ili dobrim razgovorom

 

- ako pušite da biste ublažili napetost i opustili se, pokušajte umjesto pušenja vježbati. Iskušajte neku tehniku opuštanja ili slušajte umirujuću glazbu. Pođite na šetnju ili masažu. Vodite ljubav

 

- ako pušite zbog zadovoljstva, potražite ga u nekoj drugoj aktivnosti, po mogućnosti u nepušačkom okruženju. Pođite u kino, razgledajte dječje butike, obiđite omiljeni muzej, pođite na koncert ili u kazalište, većerajte s prijateljicom koja ne puši. Možete pokušati i s nekom življom akticnošću, kao što je organizirano vježbanje za trudnice.

 

- ako pušite iz navike, izbjegavajte okružja u kojima inače pušite te prijatelje koji puše; umjesto toga često posjećujte mjesta na kojima je pušenje zabranjeno

 

- ako pušenje povezujete s određenim pićem, hranom ili obrokom, izbjegavajte tu hranu ili piće, a obrok pojedite na drugom mjestu (možete nekoliko dana doručkovati u krevetu)

 

- kada osjetite potrebu za pušenjem, nekoliko puta duboko udahnite te nakon svakog udaha načinite stanku. Zadržite posljednji dah dok palite šibicu. Polako izdišite i tako ugasite šibicu. Pretvarajte se da je to bila cigareta i prelomite je u pepeljari

 

Ako posrnete i zapalite cigaretu, ne očajavajte. Vratite se svojem programu znajući da vašem djetetu pomaže svaka cigareta koju ne popušite.

Po pitanju pušanje ne pomišljajte na kompromise. Dok ste pušili, vigaretu niste smjeli zapaliti u kazalištima, robnim kućama, restoranima, a možda i na radnom mjestu. I to je bilo to. Sada sami sebi morate reći da ne smijete pušiti i to je to.

 

Ako ne uspijete iz prvog pokušaja, pokušajte ponovo... Mnogim ljudima to ne uspije iz prve ali nastavljaju pokušavati.

 

U BLIZINI DRUGIH PUŠAČA

Sve je jasnije da pušenje ne utječe samo na onoga koji ispuhuje dim, već i na sve oko njega, uključujući i fetus čija je majka u blizini. Ako, dakle, vaš suprug (ili bilo tko drugi koji živi s vama ili radi u vašoj blizini) puši, vaše će dijete pretrpjeti posljedice trovanja nusproizvodima duhan skog dima kao da vi sami pušite.

Ako ne mogu prestati pušiti, zamolite ih da barem ne puše u vašoj blizini, izvan kuće podalje od vas i vašeg djeteta.

 

 yuforum.net

mojabebica @ 06:16 |Isključeno | Komentari: 0
Prati nas
 
 
Posjetioci